ALEKSANDAR JOKIĆ: Mogu i hoću!

aleksandar jokić izbori

Ovo je moj pokušaj da odgovorim na stotine pitanja koja slušam u posljednje vrijeme. Kako mogu da se bavim krivičnim pravom? Kako mogu da branim čovjeka za koga „znam“ da je kriv? Kako mogu tražiti da „silovatelj ili ubica budu ponovo na ulici“?

Zato što ovo ne razumijemo i zato što ovo ne učimo – zato nam je i društvo siromašnije. Duhovno, ne materijalno.

Počnimo od početka. Šta je to krivični postupak?

Da izuzmemo specifičnosti svakog, pa tako i našeg sistema, uopšteno govoreći krivični postupak je postupak u kojem država uz pomoć aparata prinude i budžetskih sredstava pokušava da prikupi dokaze o učinjenom krivičnom djelu i učiniocu i pokušava da kazni učinioca, nekada i da ga privremeno izoluje iz društva (zatvor). Taj posao obavlja tužilaštvo.

Posebna grana vlasti, sudska vlast, predstavljena kroz sudove, tu je da nepristrasno, nezavisno i objektivno cijeni predstavljene činjenice i da odluči da li postoji krivično djelo, da li je optuženo lice učinilo djelo i koja je sankcija, odnosno kazna adekvatna u okviru zakonom propisanog minimuma i maksimuma.

Sud to čini samo i isključivo na osnovu onoga što mu je predstavljeno. Kao u rijaliti emisijama kada takmičarima daju sastojke, a oni moraju da naprave jelo. Tako sud mora na osnovu sastojaka da napravi presudu. Ne može izvan toga da traži činjenice. Upravo zbog toga važno je sljedeće.

Fundamentalno pravo svakog građanina je pravo na odbranu. Svakome koga optužujemo za nešto mora se dopustiti da iznese činjenice i dokaze u svoju korist. Mora se dopustiti da se optuženi suoči sa dokazima koji ga optužuju i da ih ospori. Niko nije kriv dok se ne dokaže suprotno.

I tu dolazi do izražaja uloga branioca (advokata). Branilac je jedini koji će sa znanjem i vještinama pomoći pojedincu da ospori dokaze tužilaštva i iznese svoje dokaze. Koji će brižljivo da prouči dokaze i da ospori sve što smatra da je nezakonito, koji će da ukaže na propuste, koji će da ukaže na činjenicu da nešto nije dokazano. Jedini je koji će ukazati sudu i na drugu stranu medalje. Jedini je koji će natjerati tužilaštvo da bude savjesnije i pedantnije.

A zašto sve to?

Zato da ne bi nikada nevin čovjek otišao u zatvor. Da ne bi nevin čovjek uopšte bio osuđen. Čuvena izreka kaže: „Bolje je 100 krivih na slobodi nego jedan nevin u zatvoru“. Ja kažem: Bolje je svi krivi na slobodi nego jedan nevin u zatvoru. Jer šta smo kao društvo postigli ako nevinog čovjeka pošaljemo u zatvor?

Zamislite da sutra neko vaš bez ikakvog razloga bude odveden u zatvor. Koliko je njemu život uništen, njegovoj porodici, njegovim prijateljima? Ako je bio poslodavac, onda svim porodicama zaposlenih. Lanac unesrećenih je ogroman. Bol je ogromna. Nepravda je nesaglediva. Nedopustivo je da to bude učinjeno u ime građana, u ime svih nas. Ne u moje ime! Siguran sam da ne biste pristali da se i u vaše ime nevin čovjek pošalje u zatvor.

Zato je bitno da se ljestvica postavi razumno visoko. Da branioci ne daju ni pedalj ispod toga tužilaštvu. Da se osiguramo da samo onaj za koga postoje jasni, nesporni dokazi da je učinio krivično djelo i bude osuđen. Kada ti dokazi izdrže test odbrane, kada u koliziji sa dokazima odbrane ipak dokažu da je neko lice počinilo neko krivično djelo, tada sud odmjerava kaznu. I opet tu dolazimo do uloge branioca koji sudu predstavlja dokaze i činjenice koji mogu biti od značaja za pravilno i pravično odmjeravanje.

Ne može branilac osloboditi određeno lice za koje je tužilaštvo zakonito prikupilo dovoljno dokaza da je učinilo djelo. To se ne dešava ni na filmovima. Branilac će pokušati da ospori dokaze, ali ako su dokazi jasni i čvrsti, branilac ne može učiniti da dokazi nestanu. Sud tada na osnovu dokaza jasno može da ocijeni da je neko počinio krivično djelo. Branilac u tom slučaju može samo da iznosi činjenice i dokaze od značaja za izricanje sankcije.

I to mora biti jasno. Kada tužilaštvo svoj posao odradi odlično i predstvlja jasne, čvrste, zakonito pribavljene dokaze da je neko lice počinilo neko krivično djelo, branioci u tom slučaju nemaju mnogo manevarskog prostora osim da se pozabave dokazima i činjenicama bitnim za odmjeravanje kazne.

Međutim, hipotetički – ako branioci pomisle da im je klijent kriv i ne učine sve da ospore dokaze tužilaštva, tužilaštvo će sa manje muke, sa manje truda, doći do osuđujuće presude. Da se ne zavaravamo, osuđujuća presuda je cilj tužilaštva u svakom predmetu. Kada se ovo počne ponavljati, tužilaštvo će sa manje prikupljenih dokaza početi da podiže optužnice.

I tu smo u problemu, u ogromnom problemu, jer sada je izvjesno da će neko za koga nema dokaza da je učinio djelo da se nađe pred sudom. Ako su branioci spustili ljestvicu, odnosno dopustili da ona bude spuštena, postoje šanse da taj neko bude osuđen. Dakle stvorili smo društvo u kome vi i ja možemo završiti u zatvoru iako nismo počinili krivično djelo. Samo zato jer branioci nisu u svakom pojedinačnom slučaju dali svoj maksimum. A to je definitivan poraz društva.

Zbog toga branioci moraju svim dozvoljenim sredstvima da osporavaju navode i dokaze tužilaštva i da predstavljaju dokaze optuženog kako bi sud mogao na osnovu toga da ocijeni postoji li dovoljno dokaza da je neko počinio neko krivično djelo ili ne postoji.

Zbog svih nas bitno je da advokat ne bira klijente, jer nije bitno ko je klijent i za šta je optužen. Zbog društva je bitno da lice bude na slobodi ako nema dokaza ili su dokazi nezakoniti ili nedovoljni. Jer to je garant da ni vi, niti iko vaš neće bez dokaza biti u zatvoru. Zato je važno da u braniocima ne gledate branioce ubica, silovatelja, pedofila, lopova, dilera, nego branioce civilizovanog društva koje ne dozvoljava da se ijedan nevin život trajno upropasti.

Zato branilac ne odlučuje da li će ići u postupak po tome ko mu je klijent i za šta ga terete, nego po tome koliku svetinju brani. A ova svetinja je, riječima Majakovskog, ravna Bogu.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime