ALEKSANDAR JOKIĆ: Nesvakidašnji tekst mladog pravnika koji će vas ostaviti bez daha!

aleksandar jokić izbori

„Sloboda nije božje sjeme pa da ti ga neko da“

U svjetlu nedavnih dešavanja i ubistva Slaviše Krunića i pripadnika njegovog obezbjeđenja Žarka Pavlovića konstantno promiče važan detalj, a to je da su žrtve u samoodbrani usmrtile jednog napadača. Zbog ovoga prvi put u svojim kolumnama neću pisati toliko o pravu, koliko o Slobodi (veliko slovo je znak poštovanja i divljenja).

Zašto o Slobodi i kakve veze samoodbrana ima sa slobodom?

U samoodbrani je pucano iz vatrenog oružja. Vatreno oružje, kao što nam je svima poznato, ne može da se posjeduje i nosi bez posebnih dozvola izdatih od strane nadležnih državnih organa. Dakle, ilegalno je da ja posjedujem, a kamo li da nosim oružje.

Kao što vidimo u ovom tragičnom slučaju, ubistvo u samoodbrani bi moglo da olakša MUP-u pronalazak ostalih učinilaca i lica koja su učestvovala u pripremanju i planiranju djela. Na stranu što je jedan ubica usmrćen, nego je i olakšan pronalazak ostalih.

Zamislimo malo srećniji scenario – da je samo napadač smrtno stradao, to bi bilo pozdravljeno od strane javnosti. Što je i normalno. Samoodbrana je oduvijek bila osnovno sredstvo odbrane života i tijela ljudi od trenutnog napada drugog. Samoodbrana je osnovna linija odbrane. Samoodbrana je u velikoj mjeri onemogućena od strane države.

Kako? Pa zabranom posjedovanja i nošenja oružja.

Da li je iko u navedenom slučaju postavio pitanje da li su napadači pucali iz oružja koje su posjedovali i nosili legalno? Da li je? Iko? Da li je to ikome palo na pamet? Naravno da nije. Kada neko puca iz vatrenog oružja s namjerom da teško povrijedi ili ubije drugo lice, najmanja mu je briga i prepreka to što će to učiniti sa oružjem koje ne smije da posjeduje i nosi. Strašno.

Generalna zabrana posjedovanja i nošenja oružja bez dozvole neće odvratiti lice koje je naumilo da ubije od tog čina. Jedini koji imaju problema s tim smo mi pošteni građani kojima nije data mogućnost da se branimo. Zabrana posjedovanja i nošenja oružja nije problem „negativcima“ nego „pozitivnim likovima“ koji poštuju zakon.

Prije nekoliko godina u Srbiji se desila pucnjava u ugostiteljskom objektu kada je lice u isti došlo i počelo da puca iz vatrenog oružja. Pucnjava je trajala dokle god je napadač imao municije, jer niko od „pozitivnih likova“u ugostiteljskom objektu nije imao oružje da se brani. Nakon pucnjave opet niko nije postavio pitanje da li je oružje posjedovao i nosio legalno. Niko. Jer nije ni bitno. Bitni su životi ljudi. A da je samo jedan od gostiju imao vatreno oružje, možda bi se neki od života spasio. Samo jedan spašen život je dovoljan da opravda dozvolu za nošenje oružja.

Baš zato, zato što su bitni životi ljudi, tim ljudima, tim „pozitivnim likovima“ treba dati jednaku šansu koju sebi daju „negativci“. Treba dati šansu da se odbrane. Nije ovo ništa revolucionarno. Nije ovo apel da svi hodaju naoružani. Međutim trenutno su na ulicama od civila naoružani većinom oni koji ne poštuju zabranu posjedovanja i nošenja oružja.

Treba li nabrajati živote koji možda ne bi bili prerano okončani da su mogli da se brane?!

Ne kažem da sutra treba svi da dobiju pištolj u ruke, ali kažem da danas treba da počnemo da razmišljamo i pričamo o tome. Siguran sam da mnogi imaju šta da kažu na ovu temu.  Siguran sam da mnogi ne mogu jer smo zakasnili.

Ruke Mandušića Vuka bez oružja niko ne opjeva.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime