ALEKSANDAR SARADŽIĆ: Hiljadu ZAŠTO, ali samo jedno ZATO

nemojte oblaci gdje vam nije mjesto

Ko bi rekao da i takvi dani postoje! Skoro da su postali dio naučne fantastike u sklopu tehnokratskog urbanog života ovog dvajes’ prvog vijeka. Ludo, burazere!

Ispijena lica i nisu bila primjetna, valjda kako je sunce izašlo i prosulo neku svoju energiju i predozirala narod vitaminom D. Čak i oni alkoholni demoni koji obično gmižu iz kafanskih rupa sa ljepljivim podom i konobaricama koje su starije od vina. I oni su bili vidno nasmijani.

K’o za nevjeru, pun života iskoračih iz kreveta i pored svega nekoliko sati produktivnog spavanja. Obično bi takvo iskakanje iz postelje bio znak da ću peglirati ili probati da vaskrsnem uz neku voćnu infuziju uslijed konzumiranja prekomjernih količina alkohola. Ali nije tako i danas. Nedjelja, sunce sija, a energije ne manjka.

A što pomrač’t’ nešto što je predviđeno da isijava zadovoljstvo? Nema razloga za to. Ludo, burazere, rekoh. Tol’ko sam bio dobro raspoložen da sam i džankiju dao marku za „kartu da posjeti familiju u Bijeljini“. Njegova je stvar što se ta karta rastopi BIC-ovim upaljačem.

Prvi put poslije duže vremena sam sa bistrim pogledom vidio radnicu u pekari čiji pult sam znao često blagosiljati nerazgovjetnim molbama sa dna delirium tremens bunara. Lijepo oboje ostadosmo začuđeni kada sam je uljudno pozdravio i uputio kompliment da hljeb lijepo miriše, a ona zrači dobrotom.

Ulica kojom obično brundam nedjeljom ovaj je put bila sjajna. Ravan put, ja dobar, ona dobra… Sve dobro. Čak i onaj đed koji ima facu k’o Klif Ričard (faca koju poželiš da ošamariš kada je vidiš) nije bio toliko iritantan (OK, bio je iritantan, ali manje). Nisam primio platu, pa ni sam nisam znao razlog moje sreće.

Ko će znat’, kažu ljudi da je to neko dokučenje nirvane (ne one Kurtove „sačmarica“ Nirvane), da je to zato što se nisam napio, da je to zato što je dan lijep, da je to zato što ona ipak postoji… Hiljadu ZAŠTO, ali samo jedno ZATO.

Možda ona zaista i jeste tu, možda zaista i postoji.

Ne vjerujem da je to nirvana, jer sam generalno nezainteresovan za 99% konvencionalnih stvari koje društvo traži/gleda/sluša/voli. Plata nije, provjerio dva puta. Vidio Dakića skoro i nisam više, ali nije ni to razlog moje sreće. Čak ni onaj čiča koji provocira za šamara nije uspio da mi razbije dobar osjećaj.

Vidjeh i onog smarač lika što ima svodnički hod već dvajes’ godina i isto toliko godina ima dvije marke u džepu. On me je takođe zaobišao sa negativnom energijom i životno-iscrpljujućim pričama. Al’ mi je opet shvatanje išlo do toga da ona ipak postoji.

Ne traži niko od nas savršenstvo, nego najbliže savršenstvu iz ličnog ugla, jer se ljepota krije u oku posmatrača. Valjda je to ono što je kontrateg onoj obamrlosti, svemu onome o čemu ovdje mnogi ljudi, pa i ja, znamo previše. Valjda je ovaj osjećaj kontra onoj nezainteresovanosti za procese u okolini koji lebde oko nas. Nije loš osjećaj.

Prošlo je i previše vremena otkako sam okolinu pogledao ovako. Previše dugo vremena sa rđom na osmijehu. Izgleda da je malo pozitive bilo potrebno da se sve pokrene. Na bolje ili na gore? Ko će znati. Važno da se pokreće negdje i da… Samo osmijeh.. Osmijeh je, bato, važan.

Nemoj ići od nas, okolo svuda je tama. A ti si lijepa i mlada, nemoj ići od nas.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime