ALEKSANDAR SARADŽIĆ: Ko jede pogače preko hljeba, stići će ga Vaso!

nemojte oblaci gdje vam nije mjesto

NEMEZA – pravedno izricanje kazne koju izvršava odgovarajuće lice.

Svi se sjećaju ove rečenice koju Brik Top izgovara u kultnom filmu Gaja Ričija „Sneč“. Ali u svakoj šali ima i istine i boli. Nemeza ima svoju istoriju u ama baš sve i jednoj zemlji na planeti, osim možda kod Eskima.

Otkada ljudi postoje na Balkanu, od tada ovi predjeli važe za mjesto koje je zakleto varvarizmu i strogoj sirovosti. Čista emocija i nagoni većinom vode ovdašnji narod. Malo se to emancipovalo u posljednjih 30-40 godina, ali i dalje ima svoju bazu. Vrlo malo stvari se ovdje voli kao što se voli alkohol, vruće meso i osveta.

Ovo posljednje nabrojano ima posebnu čar za nas Balkance. Volimo ga „zavući“ više nego hljeba jesti. Da li to počinje od neke šale ili od ozbiljnog verbalnog i fizičkog kontakta, ali nedvojbeno je da obje strane uživaju u tome na neki sadomazohistički način. Reći će vam neki ljudi iz ruralnijih predijela današnjice da svaka osveta ima svoj početak, ali nema baš svaka kraj. Neke ostanu nedorečene, neodrađene, reklo bi se da smo počeli ošljariti u tome.

Kako je to sve izgledalo u prvoj polovini 19. vijeka i tokom 18. vijeka? Brutalno, vrlo brutalno. Crnoj Gori se ne pripisuje mnogo stvari, ali jedna joj se mora pripisati, a to je LAPOT. Da to malo približim onima koji ne znaju o čemu je riječ. Lapot je najpoznatiji iz legende koja priča kako je sin ubio oca te pomoću kuke ga vukao do groblja. Pritom je vodio i svoga sina. Kada su stigli do groblja, on je htio da baci kuku, ali mu dijete tada reče: „Ne bacaj kuku! Biće mi potrebna kad ti ostariš.“ Ukratko, lapot je ubijanje zarad prosperiteta porodice, sela, mjesta.

Može se reći da zvuči skoro kao žrtvovanje. To je bilo najjednostavnije rečeno odbacivanje nepotrebnog tereta. Usmene legende Crne Gore, zapadne Bosne, pa čak i negdje u Krajini svjedoče da su tako bili ubijani starci koji nisu bili sposobni da pridonose boljitku sela i zajednice. Poenta ovog teksta je ta što je lapot uskoro postao svirepo oružje da bi se riješile mnoge zavadi, a ne samo da bi se starci brže stropoštali u rake.

Zanimljivo je to što se lapot uvijek pripisivao Crnogorcima kao njihov „izum“ na ovim prostorima. Ali postoje usmena predanja mještana Manjače da je neki Vaso sredinom 18. vijeka izvršio dva lapota na tom području. Iako u to doba vjerovatno sredovječan čovjek, priča se da je ubio svoje dvije supruge zbog preljube. Očigledno je taj ritual postao instrument za izvršavanje i ostalih nepravdi, mimo ubijanja starih i iznemoglih.

Ako su ta verbalna predanja bar malo istina, očigledno je da i Krajina nije mnogo kasnila za „modom“ prošlih vremena. Najmorbidnija strana rituala je bila što se između malja koji je obično korišćen kao oruđe za izvršenje „kazne“ i „okrivljenog“ nalazila pogača. Po logici i usmenim storijama, pogača je imala ulogu tijela Hristovog. Da oprosti svaki grijeh i okrivljenom i izvršitelju, da obojici duša bude u miru.

Druga teorija koja isto kruži kroz istoriju jeste ona da pogača ima značenje koje nam je poznato iz izraza da nema „pogače preko hljeba“. Ako te neko hrani pogačom, a ti šveraš sa druge strane za hljebom, to je nedopustivo. Pa bi tu pogača bila kao opominjuće sredstvo za onoga koji gubi glavu, da mu glava ode za trenutak zadovoljstva.

Ako nas je nečemu naučila istorija svijeta, to je da se niko ne može nadmetati sa Balkancima i Kinezima u izmišljanju surovih kazni i njihove sadističke crte. Po toj logici lapot još više dobija na značenju kao dio istorije i atavističkog mračnog kulta mahom kod Srba i Crnogoraca. A taj drevni Vaso je samo dokaz da smo i mi krajišnici imali „konja za trku“, pa makar trka vodila u smrt.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime