ALEKSANDAR SARADŽIĆ: Korak po korak, da dah ne izgubi

nemojte oblaci gdje vam nije mjesto

Polako, nogu pred nogu, korak za korakom. Ne brzo da se dah ne bi izgubio. Hrapav je bio glas, ali je sve to išlo bolje uz čašicu ljute. Polako se sve odvijalo svojim tokom. Koliko god da ga brzo ili sporo živio – život ima svoj tempo, ima svoje korake i ne ispušta svoj dah prije nas.

Prođem tako često kraj „Teatra“, a tamo Tajo služi pivo i proziva Džekija što pije čaj po ovozemaljskoj vrućini. Proziva svakoga osim Denija. Za njega ide čašica rakije i čašica razgovora: kuda to ide omladina ovog grada? Valjda i mi idemo svojim tokom, stotinu ljudi i stotinu rijeka od milijardu misli.

Danilo Popržen Deni (1937-2019)

I ta neka vrućina vazda hodi oko nas i nepomično posmatra svaki pokret naš. Kroz aleju eto njega, opet korak za korakom, daha da ne izgubi. Ode kod majke Leone, a tamo sjedi antiheroj omladine Bracika koji gleda kako ovaj pretekne u svaku iduću godinu. Preticalo se, al’ izgleda došlo vrijeme da se vrč savršeno ispuni do vrha, da ne pretekne ni kap više.

Svi mi nosimo breme gdje nam svaki dah priziva kraj. Korak po korak, nogu pred nogu polako gubimo dah idući gdje se sve zavrtilo. Od iskona je tropar isti za svakoga ljuda i raba kletog na ovoj planeti. Da l’ je noć pala na aleju, vrijeme je da se polako krene nazad, u dom koji jazbinom nazivaše.

Ne znam da l’ se teže izdurat’ da vrućina paklena il’ da se kroz prt’nu gazi. Kako god da bilo, ode on lagano prema malom dijelu grada, u još manji lokal gdje mu se svemir njegov sjatio. Opet ide korak po korak, daha da ne izgubi. Jer k’o bi stao na žegu il’ na mrzli vjetar ako ti sada dah izda.

Posjednemo tako stol do stola, jedan tek’ kren’o drugi gleda kada će po njega neki doći. „Ima l’ Nemanje?… ‘oće l’ Karanović snimat’ novi film?“… pa se pogledamo. Pitanja milion puta postavljena, a odgovri milijardu puta revizisani, ali kliznu uz jednu ljutu k’o mače niz oluk. Idu tako dani, pa eto i godine provedosmo tako sjedeći.

Napravi se neki skromni mentalni aperitiv kada se gitara uzme, načule se uši i onih koji ne razumiju francuski jezik. Akustični zvuk zaplovi kroz „Krajišnik“, a to Deni da l’ recituje „Barbara“ Preverovu il’ je iz njega krenulo da niče neko „Cvijeće zla“ Bodlerovo, al’ bude to na kraju pravi agape kojeg nemaju ovi današnji skorojevići. Opet se izgovara polako, sporo prelazi preko usana i jezika da se dah ne izgubi.

Hoćemo li po još jednu za nečiji kraj? Moramo tako stalno. Danas po ovoga dođe neki vuk koji polako ka slobodi hramlje. Svi u svoje vrijeme krenu za vukom koji ćuti kada mjesec zavija. Putuj i ti s bogom. Putuj korak po korak, nogu ispred noge, ne staj, jer nećeš izgubiti dah.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime