ALEKSANDAR SARADŽIĆ: Ludom jezik najviše palaca

nemojte oblaci gdje vam nije mjesto

Tolerancija na bol? Prag tolerancije na fizičku bol? Vjerujem da taj prag tolerancije u mojoj hijerarhiji stoji visoko kroz godine trebovanja vazduha na Balkanu. Ko bi rek’o da se toliko napatiš samo dok oči otvoriš u ovim Smogovcima.

Kaže prijatelj da se plaši fizičkog bola u procesu tetoviranja. Tačnije – da slučajno u sekundi ne bi udario tetovažera iz refleksa. Godine treniranja borilačkih vještina uzele su danak, izgleda.

A taj fizički bol je nešto najbolje na svijetu. Nisam mazohista ili neki BDSM fan. Nije najbolji zato što krv teče ili imaš masnicu ili slomljene kosti. Taj fizički bol je super jer je to znak da smo živi. I sam Žan Pol Sartr je rekao da ne trebamo tugovati za prolivenom krvlju i prolivenim vinom, jer su oni znak da smo živi.

A opet mi se zakoprcaše te njegove riječi u uhu. Kada na papir stavim svu bol i sve ono što me boljelo fizički – nije to mnogo. To je ništa u poređenju sa onim što me je boljelo i što me i dalje mentalno boli. Glupe pijanske proče u nedoba su me osakatile za života. Ovo je sada putokaz da tim putevima niko ne treba hoditi.

Kako smo sihirizovani da vabimo za sunce i zrak u ovom mračnom vilajetu nema nam druge nego da vidamo mentalne ožiljke i svaki dan nanovo udaramo stari put. Svaki živi stvor (a naročito ovdje) ima problem ili više njih koji ga poput tupe britve polako sijeku. Bolje nego Đavo, sami svoje duše kinjimo u plitkom grobu koji se naziva život.

Ih, puste li sreće da nas samo taj plitki grob vuče dublje u svoj glib, ni po jada. U takvom scenariju život bi nam bio sladak skoro pa kao Slobi Mićiću (počivaj u miru!). Te su brige plitka voda. Problem su psi koji nam raznose kosti. Svaki od njih stoji oko tog groba i dok se još koprcamo on nam raznosi kosti. Polako nas te psine kolaju, sporim hodom u potiljak vrebaju. Svaki od njih je spreman za tu jednu kost da čeka koliko god trebalo. A najviše hoće našu krv. Misli im odišu truljenjem.

Narod bi vam ovdje detaljnije mogao pričati danima i mjesecima o tim šakalima. Mislim, mogu i ja, al’ neću da psujem na sva zvona. Onaj srećni dio puta do tog plitkog groba ti isti krvnici su posuli trnjem i rđavim ekserima. Valjda je u njihovim očima sepsa nešto kao dobra stvar. Mogu reći da sada i ta sepsa ovom narodu dođe kao blagoslov, jer garantuje bržu smrt.

Ti psi koji čekaju umor čeljadi u tim blatnjavim kaljugama nisu najgori. Ima pasa koji su savladali da govore. Oni su problem. Riječ je oštrija od mača. Vaistinu. Njihove riječi su one koje prave krvave brazde koje hrane mentalnu bol. To je ono što mene zna više zaboliti nego udarac.

Govorio mi je djed pokojni da ludom jezik najviše palaca i da lud najlakše glumi mudraca. Da sada vidi ponuđeno vjerovatno bi se i on u grob vratio.

Neki se kerovi ispeli na realne televizije pa kevću užegle tropare. Iscrtana čedomorka slijepe glave doji prokislim mlijekom. Kad je jedan progle’do i zavapio da je ovo nepravda ostalima iz ušija med učmali udario.

Najljepše sija iluzija. Samo sjedi i bleni k’o tele, jer te takvog i žele. Aplaudiraj. Tu nema mentalne boli.

Aplaudiraj glasno.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime