ALEKSANDAR SARADŽIĆ: Mnogo je to, brate, mnogo je…

0
193
demofest

Kada muzičar napravi pjesmu, on to zapravo vrlo brzo uradi. Ne treba mu mnogo vremena da odabere prave tonove. Ne sjedi mjesecima da se aranžmani poslože. Ni k’o crno ispod nokta se ne potroši dok se noćima tekstovi pišu. A u studiju – ma to je ništa. Svaki studio je besplatan za korišćenje.

Kada slikar naslika sliku, to je ispalo vrlo lako. Nema tu mnogo filozofije: malo se prelazi kičicom po platnu i eto ga. Ko bi se toliko zamajavao šarajući neku zezanciju, pa još da mu plate masno za to? Svaki slikar ne potroši mnogo boja da namalja svoj rad. Nema tu mnogo krivina – samo ravno i to je očas posla gotovo.

Kada pisac napiše knjigu, to je lagan rad. Ko još da mu da novce i podrži ga zato što je samo sjedio i pisao? Pa, svako može pisati i grijati svoju velu ritu dok slova ispadaju. Zar da se naplati to što je zaludan i besposlen noći proveo slijepeći pred kucaćom mašinom? Neka nađe nešto bolje da radi, neka bude produktivan član društva! Nema potrebe da piše ubudale, neka se prihvati posla od kojeg se živi.

To su vizije i najčešće misli priprostog puka koji misli da je Tolstoj marka bojlera, a Sting držač za hladnjak auta. Te vizije se prolamaju kroz najveće prizme u gradu na Vrbasu. Te vizije žive jače nego ikada, ne samo u mainstream dodiru, nego i u najdubljem underground pokretu. Sve što se može i treba podržati – nema potrebe. Modus operandi naroda koji u zlato okiva priproste separeuše i nepismene dilere sa debelim AirMax đonom.

Nema rada ako nije osam sati u lomljenju kičme i ako nisu prsti crni k’o dugme na odžačaru. Zalud je svaka intelektualna svojina i umjetnički izraz, jer je publika i gluva i slijepa. Kao bacanje bisera u blato. Kada kažeš da tvoj rad vrijedi, to je automatski stavljeno na ismijavanje, jer ti nisi američki mainstream ili zapadni izreklamirani konglomerat plitke nazovikulture.

Za koga puštati fin ton? Za one koji gledaju da li je pjevačica gola na bini? Za koga slikati? Za one koji poklopce od bombonjera stavljaju na zid u ram? Kome kovati pravu riječ? Onima koji osmosmerku pljuju, jer je ne znaju izgovoriti brzo? Pa čemu onda donkihotovanje?! Čemu sva muka?! Čemu ovo, dođavola?!

Tonovi, slova, slike – sve vizije prenesene u opipljive i vidljive forme – sve su to dijelovi duša plemenitih koji se nesebično bacaju pred slijepe i gluve koji gaze pored ljepote. Za sve one koji ne bi prepoznali ljepotu ni kada bi im skočila za vrat. Ima neko zadovoljenje u toj borbi sa vjetrenjačama. Valjda ta zaostavština koja najčešće iza smrti dolazi. Tu kantar prevagne uvijek na stranu ljepote i intelektualno-kulturološke potreba.

Ali za sada ovo društvo misli da sve domaće pjesme kriče, svi domaći slikari su moleri, svi pisci su ćate. Valjda im je tako lakše procesuirati nedostatak ličnog intelektualnog izraza, pa pokušavaju svakoga ko je drugačiji spustiti na svoj nivo. Bezvoljni za bilo šta osim za pljuvanje i beskrajnu mržnju prema sugrađanima i stanovnicima svoje države koji dio sebe nesebično bace na platno, u ton, u stih.

Deset maraka nije mjerna jedinica za savjet ili knjigu ili disk ili sliku. To je mjerna jedinica za pet kafa na kojima će se popljuvati i ismijati rad hiljada inspirisanih ljudi koji svaki dan malo po malo sebe ugrađuju na svjetsku mapu kulturne i informativne kreativnosti.

Valjda će uskoro doći dan kada će narod otvoriti oči i otčepiti uši. Kada će pametna riječ uši poderati, a fina slika podići ljudski duh. Kada će se sve one gole skarade i nadobudni presipači šupljih čaše zagrnuti i nestati. Valjda…

Zar ima mjesto bolesti i mukâ,
Gdje pati, trpi, vrišti čovjek živ.
Zar ima mjesto, gdje udara ruka,
I suze teku; gdje netko ti je kriv?

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime