ALEKSANDAR SARADŽIĆ: Ne može se pjesma pjevati bez grla

nemojte oblaci gdje vam nije mjesto

Nisam osoba koja osjeća ushićenje i neku vrstu euforije po danu, niti me je lako uvući u „carpe diem“ momentum. Jednostavno – tako nikada nisam radio niti sam se trudio da se uklopim u taj sistem, taj stil, taj način.

Ono doba dana kada se tama uvuče u skute svijeta, kada ulične rasvjete daju jedinu svjetlost – tada je vrijeme koje volim. Sve je tada mnogo intimnije, osjećanja su pojačana, a psiho-fizička percepcija se izoštri više nego danju.

Krene da šeta neka velika tamna pričina kroz parkiće, između zgrada. Hoda ona i klupama, pada preko terena na kojima slabo ko igra basket i fudbal. K’o da je ona tek sada došla na svoje kada su iščezla ljubav prema lopti. Kada prsti umjesto da su na pivu i u nekoj dobroj priči, sada su na ekranu telefona.

Nekako je i ona svoju poeziju više pisala u vremenima koja su iza nas. K’o da je tada slobodnije hodala, bila ljepša, bolja, nije bila toliko ishabana. Nije bila toliko povrijeđena nepažnjom i pohabana nepostojećim moralnim vrijednostima koja se danas stavljaju na presto.

I onda se pojavimo mi, koji su već u dupeta sprcali po 30+ godina. Zasjednemo na tako neku klupicu u parkić. Okružiš se sa par pivica, sa par dobrih drugara. Taj prelijepi vez nostalgije prošaraš sa par priča iz prošlosti, nekoliko ideja za budućnost, nekim ljubavima koje dolaze.

Nije da nas nešto šarmira ovaj način, nije baš i da volimo ovo neonsko sunce koje gazi nemilosrdno sa cipelama kapitalizma, ali jei ga. Desilo se, tu smo gdje smo i svako se trudi da izvuče ono najbolje iz ove učmale grdobine koju svi jašemo, a već je umrla.

Minut po minut, sat po sat na sparini koja je morila dan i na vrućini gradskog asfalta. Prolaze oni tako kraj nas, mi i dalje stojimo ovdje. Neki od nas više nisu tu, na sreću ili na nesreću, vrijeme će reći. U tu tamnu jazibinu ponekad se zavuče organ reda i gonjenja. Ižickaju lične, vide da smo umorni od života ovako mladi, pa i oni produže svojim poslom.

A ispod noćnih plaštova ukrašenim zvijezdanim motivima, borave na klupici neki sportisti, novinari, neki profesori, doktori, inspektori, muzičari. Svako svoj krst nosi i vida tu ranu koje vrijeme nosi, a sve to uz konstataciju da bi se u treptaj oka vratio u školske klupe i bio „bez brige i bez pameti“.

Ubijamo tako ovo malo noći što nam je ostalo prije nego je dnevne obaveze progutaju. Prije nego se vratimo predavati, prodavati, smiješiti se svima i sa tim se nositi pet dana u sedmici. Vrata starog „Remington“ kluba su i dalje zamandarena i čuvaju svu prošlost ovog grada. A i ne bi valjalo da se ta Pandora otvori.

Ona velika crna pričina, polako odlazi od nas do sljedećeg susreta. Preko krovova, kroz miris lipa, između zgrada… Ode. Poput hromog vuka polako odlazi i čeka da joj opet neko oda počast, kao što smo mi odgojeni da to radimo. Za svaku poeziju moraju postojati riječi, za svaku pjesmu mora biti glas. Ne može se poezija sama ispisati, ne može se ni pjesma bez grla pjevati.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime