ALEKSANDAR SARADŽIĆ: Ne puši se muštikla bez duvana i žara

demofest

Najnormalnija stvar u ljudskom postojanju je kretanje. Koračanje naprijed. I nazad. Ali bitno da se krećemo. Čist primjer retrogradnog kretanja je Balkan. Koliko god svijet može brzo da se razvija i kreće naprijed, mi duplo brže možemo da idemo nazad. Na tim temeljima se gradi i muzička slika naših regija ovih posljednjih… Stalno.

Muzika je grana umjetnosti koja se zaista brzo može da razvija, možda i prebrzo da bi velika većina shvatila njen napredak. Ali zato živimo u gradu koji izrazito poštuje tandrkanje jednog te istog kola izvođača koji ne prestaju da nas tove istim pjesmama već 40 godina. Sve to izgleda kao da jebe lud zbunjenoga. Vrtimo se svi u nekom ponoru gdje ljudi i dalje misle da je zanimljivo svake godine dva puta gledati Galiju i slušati njihove „plovidbe“.

Nemojte me pogrešno razumjeti – ja prvi mogu da prevrtim svaki Bajagin album do „Prodavnica tajni“ da bih probao da dokučim šta se krije iza vječne enigme „Idem kao da ne idem, a idem“. Ali to ne znači da mi se svakog ljeta gleda Bajaga na Kastelu. Bendovi poput Bajage i sličnih će zauvijek ostati bitni segmenti u muzičkoj istoriji ex-yu regije, ali danas? Danas su oni totalno nebitni za razvoj muzike.

Ako želite da vidite koji bendovi nebitni za otkrivanje novih stilova i sviranja, samo pogledajte bezborjne postere nekih štrokavih pokušaja „rok“ festivala na Kastelu i oko njega. Zašto bi se pozvao neki bend van Balkana ili neki novi mladi bend kada su tu provjerene šeme? Lakše je napiti se uz repertoar „Riblje Čorbe“dok u pauzama Bora priča iste viceve posljednjih 30 godina. „Van Gog“ svira više u Banjoj Luci nego u Beogradu. Ne zato što imaju nešto novo da kažu, nego zato što se na njih raja navikla. Tako bih volio da meni neko zamiješa kiselinu u piće kada počne „muzičko ljeto“ u gradu na Vrbasu.

Već sam pisao o tome – u Banjoj Luci neko je izradio jedan dizajn postera sa svim imenima bendova i samo se mijenjaju datumi i godine nastupa. Do besvijesti se vrte bendovi koji su dosadili i bogu i narodu. Osim nama. Onda se neko pojavi na bini i pun samopouzdanja tvrdi publici kako će ih bendovi poput „Regine“ napojiti rokenrol zvukom. Sve ono što predstavljaju ti organizatori jeste ono što ne isporučju posjetiocima svojih beskrajnih nazovi rokenrol skupova.

Ali ‘ajde, vjerovatno će i u 2020. prodavati priču da odavno nismo gledali „Hladno pivo“ ili možda „Električni orgazam“. Hajde da se vratimo na ono što je aktuelno. Neko se dosjetio da pravi banjalučki „Oktoberfest“ u septembru (ne zezam, ozbiljno) i naravno da moraš da zoveš neku muziku pod šatorsku igranku. Kako prodati more kobasičetina, ćevapa, pivčuge, možda koje čašice brlje neke nego uz neki milozvučni vokalno-instrumentalni sastav. A koga zvati sada? „Partibrejkersi“ su već svirali u Prijedoru, nema ni par dana. Za neki trenutno aktuelni trep i hip hop Banja Luka i takva manifestacija nisu spremni. Pa hajmo roviti po naftalinu.

A kada rovite po muzičkom naftalinu bivše države na ovim prostorima, to je kao  da ste upali u Atlantski okean. More bendova i svi su nepotrebni i nebitni u 99 odsto slučajeva. Vjerovatno su pomislili da je Kiki Lesandrić sa pank-zvukom prejak za njihovu gažu, a Dejan Cukić i Spori Ritam bend i dalje traže svoju Juliju. Pa koga onda dovesti. Da l’ još jednom počastiti naš grad sa gospodinom Langerom i vremenom paklenih vozača, vjerujte mi, ovo posljednje je magija naspram gore nabrojanih.

GARAVI SOKAK! Pet maraka dvije kobasice, dvanaest maraka dva piva. Dvije stvari su sigurne na svijetu – jedna je smrt, a druga je da Bane nije zamijenio šešir i repertoar. Bilo je zanimljivo dok su nam roditelji devedesetih pjevušili „Od kad se ne šetaš sama po mesecu, da dođeš u moje sne šapućem reči dve: Ćiribu, ćiriba.“ Ali onda napuniš dovoljno godina da shvatiš da ima muzike i pored toga. Pa je tako jedan glavni bend za taj Oktoberfest „Garavi sokak“. Uz to se moraš napiti. Ako nećeš od zadovoljstva, onda garantujem od muke, bio na Kastelu ili ne.

Drugi bend? Držite se, pripremite se – AERODROM!. Može se gospodinu Jurici skinuti kapa za rad u „Grupi 220“, ali za šta da se skine osobi kojoj je „Aerodrom“ pao na pamet u 21. vijeku kada se ljudi spremaju za misiju na Mars. I dok se po komšiluku i evropskim zemljama zovu aktuelni bendovi, kod nas se iskopavaju muzejski bendovi pod parolom „staro je pa valja“. Valja staro, ali bolje je gledati prema budućnosti. Vjerujem da ni sam Jurica Pađen nije znao koliko će ove riječi biti proročanstvene 30+ godina kasnije:„Znam da ti je dosadno, al’ ipak sa mnom pjevaj“. To Banja Luka na silu radi već 20 godina.

I tako, svake godine ista priča. Menadžeri i PR festivala pompazno najavljuju bendove koji su u ovome gradu odavno ispušena muštikla. Onda ljudi ovdje otvore usta pa ispuše i taj put tu muštiklu iako odavno nema niti duvana niti žara u njoj. Svaki put se nadamo da će pozvati neko novo lice, ali nema potrebe za tim jer narodu samo treba hljeba i igara, makar one bile izigrane po milion puta. Samo je problem što sve manje ljudi igra u tom kolu nego su sada u novim kolima po Berlinu, Valeti, Geteborgu, Oslu i Njujorku. Pa onda vi svake godine za kraj dovedite jednu običnu ljubavnu pjesmu.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime