ALEKSANDAR SARADŽIĆ: Nikada više mesa, nikada manje duha

demofest

Poslije poprilično dugo vremena bez odlaska na neki koncert, festival ili događaj koji ima mogućnost i magnitudu da privuče više od sto ljudi, rješih da jedan takav opet posjetim. Bio sam vrlo skeptičan kako će to sve proteći.

Nemojte me pogrešno razumjeti – nisam brinuo o toku tog događaja u mom gradu. To uvijek ide po planu: više policajaca i kontrolora nego publike i ne može se falus dići da neko ne vidi. Brinulo me kako ću vidjeti sve to kroz ove moje klete oči.

I nije da sam u prvi mah vidio mnogo. Došao sam na događaj svojim poslom. A onda, kada sam našao svoje mjesto u blatu, krenuo je blagi napad panike. Sve je to kulminiralo mislima kako da u odraslim i ozbiljnim godinama, u mome gradu, na lokaciji gdje sam bio milion puta – ne znam apsolutno nikoga! Odmah su mi prošle one Morisonove riječi: „Ljudi su čudni kada si ti čudan“. Tako vaistinu i jeste.

Ne bi bilo problema da sam u Parizu, Lisabonu ili Berlinu i da ne znam nikoga i da sam okružen nepoznatim licima. Ni po jada. Već sam u gradu u kojem sam se rodio! U kojem sam se rodio i opet ne znam nikoga. Tako mentalno zapetljan k’o pile u kučinu koprcam se i tražim mir sa samim sobom. Ne ide lako. Nosim poker-lice, blago-teleći osmijeh i pravim se da uživam u sadržaju događaja, a najradije bih vrištao i pobjegao nazad u samoću.

Iz mase naroda nekako je isplivao prijatelj Srđan. Čovjek prefinjenog stava i zdravih razmišljanja. Provedosmo skoro dobrih dvadeset minuta u čuđenju i snebesanju gdje smo to, ko su ljudi oko nas i šta se ovo dešava. Par podsjetnika na prošlost ovog divnog grada i nekoliko brzih šala sa konotacijom nostalgije i poznatih nam lica je bilo dovoljno da se moja panika malo smiri i spusti pod normalan nivo.

Ode čovjek svojim poslom, a na mene nailazi drago lice jednog odličnog ljudskog bića. Marija i njena prijateljica počeše sesiju kako je sve ovo čudno i na šta je ovaj grad spao. Kao jedine lijekove protiv učmale svakodnevice navedoše da treba izaći, popiti par piva i uz paklu cigareta nekako i stvarnost postane prihvatljiva. Nažalost, batalio sam alkohol na jedan određen period (ali izgleda da mu se vraćam kao staroj ljubavi).

Ali ‘ajde – da se malo saberem i probam ispratiti ponuđeni sadržaj na ovoj promenadi uzburkanih misli. Na bini bendovi dolaze i odlaze, ali me i dalje nešto pecka. Polako se panika penje uz kičmu. Nije nešto kako treba, ne štima nešto ovdje. Znaš onaj osjećaj kada osjetiš da ti je nešto na dohvat prsta, ali je nedohvatljivo opet. Tako blizu, a tako jebeno daleko. E takve misli mene ne voze nego razdiru.

Onda me ona otrježnjujuća misao poput čekića „među rogove“ udara. Kakva demonstracija eskapizma! Silna koncentracija mesa, krvi i kostiju i još veći odliv i nepostojanje duha u istome. Poput zombija na jednom mjestu. Svako je u svom problemu. Svakodnevica nikada tmurnija na najsunčaniji dan. Stojim i ja sa njima, razmišljam kako bi bilo uzeti koker-španijela. Kako ubijediti stanare da pas neće praviti probleme, kuda ga šetati, kada se igrati sa njim. Ni po jada da sam jedini u toj masi ljudi sa tim eskapističkim mislima. Svi oko mene su tu da zaborave danas, a probaju preživjeti sutra tako što će ga izmamurati.

Najintrovertnije moguće samoubistvo duha u svoj njegovoj sili i prilici bi na tom događaju. Puls grada je narušen i bukvalno otkucava svoje posljednje. Predivne niti društveno korisnih djelatnosti su iskrojile savršenu omču za moj grad. Poput najdivnije kravate ona je oko vrata i okrenuta na gore. Polako se veže sama za kvaku, jer grad ne treba kitom da mrdne za to. Volje nema, a i ako je ima, brzo bude usisana u najcrnji ambis koji kao gladna neman guta svaku dobru ideju, svako djelo koje ima kapacitet da postane korisno i dobro za okolinu.

Očigledno je da usamljenost i solidna količina nihilizma postaje polako jedina ruka spasa dok polumrtvi grad daje svoje posljednje trzaje. Svaki pokušaj da se ruka digne i zatraži pomoć je jednostavno slab da bi prodro kroz očaj i pokušao maknuti zastor napravljen od zamrlosti i degradacije intelektualnog duha. Svo to divno obučeno i nasmijano meso je samo maska ili paravan za tugu koja se sjatila poput najcrnjeg lešinara koji čeka posljednji dah da bi krenuo da kljuca ono što iza lažnog sjaja počiva umotano u tminu. Istu onu tminu koju je društvo izrodilo. Tamni dani ne dolaze, tu su oni, prijatelju.

Gadim se sam sebi kada pogledam mjesto sa toliko dragih mi uspomena kako se koprca kao krmče sa preklanim vratom. Volio bih da mu nekako skratim muke, ali to je jednostavno nemoguće, jer to isto krmče je rođeno sa mazohističkim porivom i želi da gleda posljednjim svojim pogledom kako mu krv otiče. Oprosti mi, ali moram se okrenuti na drugu stranu i pogledati na ljubav koja mi dolazi. Bićeš ti dobro i bez mene. Krv će oteći, ja ću biti negdje tamo, ti ćeš i dalje ležati u crvenoj lokvi. Možeš samo zaviditi crvima jer oni se bar drže skupa u svom sranju i jedu ga dok ne oglođu izlaz na sunce. Sve će biti u redu, tako su mi rekli.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime