ALEKSANDAR SARADŽIĆ: Odanost moćnim „Crvenima“

demofest

Nema mnogo tema na svijetu koje oko sebe okupljaju toliko ljudi i priča kao što to radi fudbal. Odavno (nezvanično) proglašen za najvažniju sporednu stvar na planeti, ovaj divni sport to zaista i opravdava. Koliko god ljudi pričali o politici, ekonomiji, istoriji – uvijek se završi na tome kako je koji klub igrao prethodnog dana.

Vjerovatno važnije i od prvog poljupca, od prvog snošaja, od svega što se prvo može uraditi, a da vam se ureže u sjećanje – jeste odabrati za koji klub da navijate. Nije to mala stvar, prijatelji. Kada jednom odaberete klub koji će te pratiti i voljeti, to vam je za života, osim ako niste neki fudbalski Kazanova, pa se, uslovno rečeno, „jebete“ sa prvim malo boljim klubom koji naiđe. Davno je neko pametan rek’o:„Trebate biti vjerni samo trima entitetima oko vas – ženi/mužu, automobilu i fudbalskom klubu za koji navijate.“

U fudbalu ima mnogo dobrih i srećnih trenutaka i isto toliko tužnih i nesrećnih. Ništa ne može da vas boli kao što zna da boli kada vaš klub u zaostavnom vremenu primi gol i izgubi. Tada se svjetovi ruše i sve iluzije razbijaju kao da su sačinjene od najtanjeg stakla. Svaka nada biva polomljena i raspršena kao mjehurić od sapuna. Naravno, svaka priča ima svoju negativnu stranu, pa i fudbal je kuburio, a i danas kuburi sa ljudima koji sebe nazivaju „navijačima“, a u stvari su tu samo da naprave nerede ili narodski rečeno belaj.

Ali da se vratim na bitan dio ove kolumne – na sebe. Jer čemu biti objektivan i umjeren? Te stvari se nikada nikome nisu isplatile do danas. Bar ne ovdje gdje mi živimo. Moja ljubav prema fudbalu se rodila kao i kod svakog mahom muškog djeteta – u prvim godinama života. Ruku na srce, nije da smo imali nešto osim ratnog i poslijeratnog stanja. U to doba ovdje je uveliko prikazivana italijanska prva liga, tzv. „Kalčo“. To sam gledao jedino da bih vidio Ronalda (mislim na pravoga) i ponekad pogledao kako igra Lacio.

Vrlo brzo sam shvatio da je italijanska liga dosadnija od sušenja farbe na zidu, pa sam čekao da nešto novo krenu da prenose u toj količini kao „Calcio“. A i nije da sam nešto bitno propuštao, jer teško da se umiralo u vještini fudbala i energije u mečevima kao što su Salernitana protiv Ređine i Venecija protiv Udinezea.

To je taman postao prelomni period kada su televizije polako ali sigurno kretale sve više da prenose engleski fudbal i njihovu prvu ligu. To je bilo to! Krljanje po kostima, nema predaha, nema šminkanja i izležavanja na terenu. U tom periodu ostrvski fudbal je bio simbol onoga što je taj sport predstavljao u svom nastanku – pravu mušku igru gdje lopta može proći, ali ne i igrač. Gdje ako se da gol, biće to u 90 odsto slučajeva sjajna golčina, a ne neki pacerski umuvan otpadak od lopte.

Bilo je tu mnogo ekipa sa privlačnim stilom koji bi ih razdvajao od ostalih. Ali samo je jedan bio Liverpul. Moćni „Crveni“ i ja smo bili ljubav na prvi pogled. Tako sam izabrao klub za koji ću navijati i sada, 22-23 godine poslije, mogu reći da sam totalni mazohista i navijam za veličanstveni klub koji se, ma koliko stagnirao sa trofejima u ovim sušnim decenijama, opet voli istim žarom. To je ona odanost sa početka kolumne. Ma koliko vam se klub vukao po blatu, ostajete sa njim.

„Fudbal nije pitanje života i smrti. On je mnogo više od toga.“ – riječi su legendarnog trenera Liverpula Bila Šenklija. Čovjeka koji je izgradio moćni klub, dao mu identitet i digao ga iz mediokriteta britanskog fudalskog krljanja. Nažalost, Šenklija više nema, njegova filozofija se samo prepričava, ali ne i živi. Druga mjesta su nam postala svakodnevica otkako se crveni klub iz Mančestera podigao, otkako je plavi naftaški klub postao neko mudo i otkako je Čelzi postao Chelski zahvaljujući ruskom oligarhu.

Od onog proklizavanja Kapitena Fantastičnog mislim da nijedan navijač Liverpula ne zna za bolniji prizor. Ni gubitak titule ni bilo koji sličan poraz ne boli kao to proklizavanje. Ali to je istorija i treba ostati tamo. Ove godine smo za bod izgubili titulu, nadam se da ćemo je iduće sezone za bod osvojiti. Finale Lige Šampiona je uskoro i tu je borba sa ozbiljnim protivnikom. Očigledno je Jirgen Klop razmrdao ovu ekipu i vratio pobjednički mentalitet. Ali nedostaje taj jedan trofej da se, što kažu naši, „o’čepi“ i krene punom parom.

Uvijek volim reći da je biti navijač Liverpula kao da si zatočen u podrumu Jozefa Fricla. Jer kada god bi vidio i najmanji zrak svjetlosti, to je znak da si najebao. Bar je tako bilo u proteklih par decenija. Nadam se da će nasmijani Švabo iz Švarcvalda to da promijeni.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime