ALEKSANDAR SARADŽIĆ: Pokvarena mašta i prljave strasti

Balkan je sam po sebi mnogo čudan i mentalno zahtjevan prostor za obitavanje i život. Kada se na to sve dodaju paranoja i generalna sumnjičavost, dobijemo prostor prepun klonova Ilije Čvorovića. Nije problem ni ta paranoja, samo ne nosi kameru u kafanu!

Od davnina se kult razgovora, veselja, tuge, muke, pametnih ideja štuje uz dobru kapljicu. Međutim, nove generacije ne haju za stara vremena i nepisane, usmene postulate koji su danas krhki pod naletom bezglavih rulja. Zbog takvih pošten svijet više ne može da izađe u kafanu i uživa na miru.

Postalo je poprilično neugodno ići u ugostiteljske objekte, pokušavati popiti čašu piva ili rakije, a pored vas gomila wannabe zvijezda i nekih pseudoinfluensera koji slikaju svaki svoj gutljaj, pritom ostavljajući najgluplje komentare na društvenim mrežama.

Ne zna se ko bi se tu više sada u grobu prevrtao. Da li bi to bio Džek London čiijim stopama svi od njih misle da idu, a ustvari su samo bezidejne pijanice u nastajnju? Da li bi to bio Henri Bukovski koga svi od ovih kvazineshvaćenih duša besomučno zazivaju kadgod vide čašicu bez da probaju shvatiti da je ta kap unutra ustvari grudva za lavinu emocija i pogleda koja je pomenuti pisac izbacivao na papir?

Za kraj tu je još i Hanter Tomson za koga se svi ti neshvaćeni „Zdravkovići“ hvataju kada svoje maske kulture zamjene pravim licima kočijašenja, pa se pravdaju djelima ovog velikog novinara i pisca. U svakom slučaju, koga god da povuku za svoj lik te večeri, ništa ne može proći bez te proklete fotografije kojom svi moraju vidjeti da oni negdje sjede i piju.

Poslije takvog „ponašanja“ mahom mladih ljudi u kafanama možemo se zapitati koliki je nivo porušenosti smisla i koja je brzina urušavanja zdravog razuma u našem društvu danas. Ovo su koraci koji nezadrživo hitaju u zagrljaj propasti. Niska strast se ljubi sa požudom koja ni sama ne zna zašto je tu.

Možda ni to konstantno škljocanje fotografija nije toliko iritantno (a jeste) koliko kontradiktornost tvoraca im. Naprave dnevno 50.000 fotografija, svaki korak im je zabilježen i onda krenu galamiti da su protiv čipovanja i sličnih kerefeka 21. vijeka. Ko bi pri zdravoj pameti htio vas da čipuje kada već znaju gdje se krećete, s kim se krećete, šta jedete, šta pijete, šta radite?! Apsurd 21. vijeka.

To silno „naslikavanje“ po ugostiteljskim objektima je samo jedan od jarko ofarbanih izliva paradoksa i totalni anahronizam koji svakog normalnog silom prilika prati kroz današnji svijet, jer danas na jednu normalnu dušu ide deset zasljepljenih.

Kada se samo sjetimo ne tako davnih vremena kada je ljudima smetalo što se neko glasno smijao u kafani… Kako vam se danas čine horde klinaca koji ne prestaju da blicaju i odvrću do daske kojekakve gluposti kojima mjesto nije… Nigdje. Uživajte sada…

Sva interakcija već se skoro svela samo na urlikanje i neartikulisane zvukove koji se ponavaljaju sa svih strana naše okoline, te postaju sve glasniji. Kroz fotografije se pamte trenuci koji budu zaboravljeni brže od samog fotografisanja i njihov značaj ne postoji kao takav. Stoga, svo to silno fotografisanje po kafanama ne znači ništa, jer je sutra vrijedno koliko i ona povraćotina koju ste istresli zbog lošeg piva i ko zna čega još.

Izaberite Facebook, Twitter, Snapchat, Instagram i hiljadu drugih načina za izbacivanje bljuvotina među ljude koje nikada niste upoznali. Izaberite ažuriranje svog profila, recite svijetu što ste doručkovali i nadajte se da je nekoga negdje briga. Izaberite traženje starih ljubavi, očajnički vjerujući da ne izgledate tako loše kao oni. Izaberite blogovanje uživo, od svog prvog drkanja do posljednjeg daha; ljudska interakcija svedena samo na podatke. Izaberite život.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime