ALEKSANDAR SARADŽIĆ: Samo gospoda i poneka fina dama

nemojte oblaci gdje vam nije mjesto

The great truth is there isn’t one, and it only gets worse since that conclusion. The irony of being an extension to nothing, and the force of inertia is now a vital factor.

Pametnom dosta.

Kratko i jebitačno objašnjena egzistencija većine ljudi danas na ovoj planeti koja umire.

Način da „napunim baterije“ svog bivstvovanja vidim u paradoksu – ili da uživam u tišini i samoći ili da slušam što glasniju i agresivniju muziku. Kako me samoća već dugo pazi k’o sina jedinca, bilo je vrijeme da se malo prepustim audio-nasilju. Kada ti treće oko progleda od sreće, jer si saznao da u Zagrebu svira jedan od najboljih poljskih blek metal bendova – Mgła.

Laganih dva i po sata putovanja od Banje Luke do Zagreba prođe o čas posla. Neki pogan zvuk sa zvučnika, par dobrih pričica saputnika i eto nas u glavnom gradu Hrvatske. Mogu reći da sam skoro pa zaboravio kako izgleda sav taj „hajp“ oko blek metal koncerta. Gomila poznatih lica, jer znate – ovo je Balkan. Svi se godinama viđamo na ovim koncertima gdje nema silikonskih cajka-barbika, nego samo gospoda i poneka fina dama.

Letargija banjalučkog cajkaškog i wannabe tehno betona polako se gasi, počinje da ključa sva glad za blek metal audio rešetanjem iz svih rafala. Svaka teritorija gdje su ljudi „gladni“ neke muzike koja ovdje ne prolazi sjajna je za bendove koji donose takav zvuk. A kako ovdje prolaze samo Jece, Mece i Perece – vidjeti tri poljska metal benda čiju muziku pokreće nihilizam, realni prikaz ljudske gluposti i sav mučni egzistencijalizam – priznajem da je to osvježenje.

Promjena ambijenta mnogo godi, naročito ako idete u poznato i očekujete ono što volite. Sve oko nas je idealno sačinjavalo spiralu za jedan mračan koncert. Kišurina koja pada u intervalima, mučno i turobno vrijeme. K’o da samo nebo plače što će Balkan na jednom mjestu biti okovan u kleti blek metal, a ne neke papzijanije iz granda i pink-cajke. Agregacija ljudi koji slušaju ovu nasilnu i „izrodsku“ muziku se dešava par sati prije svirke. Moje punjenje baterija na nasilan zvuk je počelo.

Određen oligarh balkanske metal scene se sjatio u klub „Močvara“ da isprati kako se buka pretvara u savršenstvo. Perfektan audio-vizuelni prikaz trulosti današnjeg čovjeka i svega onog dekadentnog što nas vodi u naprijed gdje je ambis sija. Nema stoika ili epikurejca koji iz mene može izvući psihološku pasiju koju mogu osjetiti kada sam na ovakvim dešavanjima. Nema riječi da se opiše mentalna onanija dok slušam zvuk koji da skoro i ne postoji na našem prostoru.

Savršena omča crvljivog habitata koji nas okružujue na trenutak umire da bi se (u ovom slučaju) iz mene izrodilo biće koje će puniti baterije i uživati u okolini, pa čak i samim ljudima. Njihovom bivstvovanju tu, njihovim pričama, njihovom pogledu na sve moguće stvari i situacije… skoro pa filantropski trenutak na mizantropskom okupljanju, paradoks opet, znam.

Mijenjajte okolinu… putujte… putujte često i mnogo… odjebite sve što vas koči… otkočite sami sebe. Nađite nove ljude… ubijte svoje navike. Vrijeme vam je.

Now bite into the essence and cut into fabric of life. Unearth the fragile construct below instilled order.
Never surrender! Never retreat! In this the weapons are our very lives! Fuck hope and godspeed!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime