ALEKSANDAR SARADŽIĆ: Šokiraćete se kada čujete ovu priču!

demofest

Na početku ovog pisanija mora se prvo staviti crta između pojmova „seljak“ i „seljačina“.

Seljak – pošten čovjek koji mahom živi na selu. Radi i prehranjuje se poljoprivredom, samim tim čini vrlo bitan šraf u ekonomskom-socijalnom kosmosu sve ijedne države na planeti.

Seljačina – nekada endemska danas nažalost sveprisutna vrsta nekulturne osobe koja misli da zaslužuje medalju ako podrigne glasno ili pr’ne još glasnije u društvu. Njihov modus operandi je da ih čuju iako nemaju nijednu pametnu riječ, kako u vokabularu tako i u glavi.

Sada dolazimo do toga da danas seljačina i osoba sa Minhauzenovim sindromom u Banjoj Luci ima na izvoz. Seljačine su okovale grad u svoje masne treše, još masnije frizure i misle da je neki pokušaj mafijanja po ulicama ovog napaćenog grada kul, a da pri tome pod rukama prešetavaju „pevaljke“ sumnjivog morala i još sumnjivije diplome sa izgletovanom facom. Sa druge strane ovog nesvetog fronta stoji gomila nedefinisanih kreacija sa „fuckboy“ frizurama i od starta povrijeđenim osjećanjima koji uz sebe vodaju djevojke koje propovijedaju individualizam ne shvatajući da su samo u drugoj klasi konzumerističkog društva.

U ovo moderno doba i kada smo robovi ekrana na telefonu, pokušavam da nađem izlaz gdje mogu da saberem svoju misao. Nije lako misliti na pet strana i deset problema, skoro sve nas mori takva sudba. Od mojih tinejdžerskih dana sam volio kafane sa prljavim podovima i konobaricama sa masnom kožom. Jer su te kafane pojavom gore navedenih tipova ljudi postale pravi mali bastioni za ljude koji se ne osjećaju prijatno između seljaka i pseudo-intelektualne elite sa naglancanim brkovima.

Moj mali eden od takvih ljudi već je dugo vremena kafana „Krajišnik“. Mjesto gdje ponekad zaluta neki polupani božiji rab sa krajnje seljačkom pričom. Ali u 99 odsto slučajeva i takav ti ispriča neku zanimljivu, poučnu priču na dosta prijatan i zanimljiv način. Ta kafana i ja imamo duži staž nego što većina ljudi u gradu na Vrbasu ima brakove i veze (ovo nije pohvalno na oba kraja). Ali neki dan doživjeh da sam bio primoran da gledam i slušam turbo-seljačinu. Arhi-seljaka. To ljudsko biće je bio epitom svega što se kosi sa zdravim razumom i iole intelektualnim duhom u bilo kome od nas.

Sa vrata vidim kafana skoro pa prazna, par standardnih gostiju. Zovem Deanu da mi donese čaj i „gorki lijek“ da malo obakoljim grlo i ugrijem dušu. Baterija na mom telefonu se rapidno prazni usljed velike količine vremena slušanja muzike na istome, pa tako i u tom sudbonosnom trenutku – telefon mi je prazan. Spakujem ga u džep, nastavim piti što sam poručio i uz novine „gledam svoj posao“ kako dolikuje u idili autohtone kafane.

Odjednom dva stola do mene sjeda ljudska abominacija na dvije noge okićene sa trenerkom poderanom preko cijele ogromne guzičetine. Gornji dio njegovog skeleta je ukrašen kožnom jaknom koja se sija, jer je valjda to njeno mjerilo vrijednosti među njegovim saplemenicima. Ja sam ćelav – priroda, genetika, šta god – ali sam bos po glavi i to je činjenica. Međutim, on je izgledao kao Homer Simpson koji se trudi da napravi „pseću dlaku“ frizuru, popularnu među dizelašima iz devedesetih.

Bateriju proklinjem, znoj od sparine mi kupa čelo, hoću u zemlju da propadnem jer mi narudžba tek stigla, a ovaj paor krenuo sa svojim nesvetim molebanom. Pored njega je dvoje djece (nadam se ne njegove) i jedan njemu sličan ljudski krš koji se hvali novim telefonom, ali još nije samo savladao da ga uključi. Ne znam da li ste nekada dobijali želju da u isto vrijeme plačete i naudite sebi, ali ozbiljno da se isplačete i još ozbiljnije da se povrijedite?! Koktel autodestrukcije i prezira se kuvao u meni. Prva tema na tom mini-samitu šabanizma je bila roštilj (na moju sreću i jedina).

Epohalno otkriće za našeg glavnog lika bilo je maslinovo ulje. Toliko ga je hvalio da mislim da ga koristi u analnom seksu sa ženom (iako ja tipujem na pljuvanje u šaku) i onda ga koristi sa omekšivačem u veš mašini. Svoje nadasve njegoševsko znanje i otkriće pokušava da prenese mlađem pokoljenju za stolom riječima: „Brale, metneš nekije pilećih noga i krilca na pleh, zamažeš ih maslinovim uljem…“ pa onda se okreće djevojčici koja ima između 12-15 godina i ni kriva ni dužna sjedi sa tim mazdrmanima i nastavlja tvrdnju: „.. ti nikade u životu nis nešto vako slatko probala. Kad ja teb to sperim, noge ćeš pojest pod sobom.“

I to omnipotnetno otkriće maslinovog ulja u kombinaciji sa pivom i plastičnom kašičicom za kafu je totalna slika i prilika našeg društva koje danas preovladava i vodi ovu zemlju naprijed, možda i nazad, nemam pojma, moj kompas se odavno izgubio. Sve je to bilo izgovaranom odvratnim tonom koji zrači nepotkovanom nadobudnošću i pokušajima da postane neki seljački mesija u pečenju roštilja. Onda rekoh u sebi: „Ma zajebi brate i narudžbu, bježi prije nego naškodiš sebi.“ Bastioni nam polako padaju, lažni moral okićen lažnim naukama i isklesan u lažnom osmjehu polako postaje crno sunce koje nam svima sija iznad glava. Seljački roštilj je samo početak…

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime