ALEKSANDAR SARADŽIĆ: Svakog Demofesta 11 godina dosta

demofest

Na Balkanu važi ona „svako čudo od tri dana“, pa zašto bi ovaj put nešto bilo drugačije? Eto, tri dana se tugovalo, malo likovalo i dosta čudilo zašto se Demofest gasi. Pardon, zašto ide na pauzu.

Odjednom je počelo palamuđenje kako je to divan fest i kako treba našem gradu. A to onanisanje bez pokrića dolazi od istih onih lica koji su do juče pljuvali organizatore istoga i verbalno im opštili sa majkama, jer su rekli da se poslije 21h plaća ulaz.

Da je bilo neke logike umjesto romantike pa da od prvog festa lupe cijenu 5-10 maraka za ulaz na revijalni dio i da se odmah odvoji kukolj od žita. Festival je to koji ti u grad (ne)kulture svake godine dovede MTV (možda su kanta posljednjih dvajes godina, ali je ime prestižno i dalje), gomilu demo bendova balkanske regije i glavne bendove od kojih ide voda na usta. Nije to mala stvar, išlo se u tu priču svim srcem i još važnije u današnje doba – novčanikom, jer se mislilo samo na publiku. Istu onu publiku koja je na krv i nož dočekala te naplate karata, jer – pobogu! – za pet maraka se naguze dvije „dvole“ piva, korisnije je.

Fundament festivala je postojao samo u očima organizatora koji su mislili da će publika stati uz njih, jer će prepoznati želju i potencijal, pa će zajedno graditi ime. Kako festivala, tako i lokacije. Ali u stvarnosti to je samo bila finansijski smrtonosna kombinacija zanesenosti, neke ružičaste fatamorgane o gradu i elana od strane ljudi iza festivala. Realnost je to donijela 11 godina kasnije. A sva ta realnost je bila u vidu titana koji otaljava svoj falus o lice svima onima koji su vidjeli potencijal ovog festivala da na pravi način predstavi grad, državu, publiku, organizaciju…

Dokazano je kroz bezbroj festivala, koncerata i raznih događaja da ovaj grad poštuje samo ako je sve džaba, ako im se u kuću dovedu bendovi da sviraju i ako je nivo zvuka na nivou samo njima prihvatljivom. Jer zašto bi Asian Dub Foundation, Kosheen, Kiril Džajkovski, Guano Apes ili The Sisters of Mercy pravili toliku buku. Vrlo dobro mi ovdje znamo da „rđavom falusu i dlake smetaju“, a nema rđavijeg od ukusa publike u ovome gradu.

I tako sada sjedimo u toj kaljuzi, k’o prava usrana čeljad. Dusamo se u prsa da smo grad zelenila bez zelenila, grad sedam na jedan (možda u Berlinu), da smo grad kulture gdje kultura samo podrazumijeva da se javno ne psuje. A problem je što mene mnogo više plaše oni koji ne psuju i oni što na riječi poput „kurac“ ili „pička“ stavljaju zvjezdice. Dotakli smo moralno i kulturno dno i vrijeme je da sve svi oni „ku***vi“ i „pi**e“ nazovu pravim imenom. Doživljavamo uzdizanje najcrnje katarze koja nepresušno bljuje vatru primitivizma i degradacije duha u svima nama koji ga još pokušavamo zadržati.

I šta sada? Grad sa samo jednim festivalom koji ima kako magnitudu tako i prirodu da bude i nadam se ostane svjetski festival. Možemo se samo nadati da će se Aquarius agencija pojaviti i iduće godine i reći kako vole donkihotovati u mjestu gdje vjetrenjača rađa pet novih vjetrenjača koji još više ne vole Don Kihota. Zato sada samo polako i điha điha na dvije noge, pa kada se raziđe miris ćeavapa možda opet muzika sa Kastela zaplovi kroz grad.

A do tada?

Nemam pojma.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime