ALEKSANDAR SARADŽIĆ: Zašto ne možete sami sebi stati „na crtu“?

nemojte oblaci gdje vam nije mjesto

Po ljudskim standardima najgore stvari u svijetu su rat, smrt nevinih, smrt nejakih, glad, kuga, terorizam. I slično. Sve su to direktni proizvodi istih ljudi koji toliko na sva zvona „vode borbu“ protiv gore nabrojanih. A znate onu narodnu: „Ne laje ker zbog sela, nego zbog sebe“. Zašto onda izolacija teško pada u moru tih gadosti i zala?

Sa svih strana kukaju kako im teško pada to što su odsječeni jedni od drugih. Opijanje, (zlo)upotreba psihoaktivnih supstanci, skype sastanci… Očigledno se od nečega bježi. Znam od čega se bježi. Paničnim korakom se bježi od najvećeg straha ikada – da ćemo biti sami.

Zašto je, do đavola, teško biti sam? Postoji određena elegancija i ljepota u samoći. Kada ste sami bar znate sa kakvim ste genijem i budalom; sa drugim ljudima to je puka sreća i nagađanje da li će vam njihovo društvo odgovarati ili ne. Sav taj bijeg od samoće i preispitivanja samog sebe od vas čini dosta slabe osobe i mentalno krhke individue.

Stvorio se takav osjećaj da je ova izolacija ljude natjerala da se pogledaju u ogledalo i da shvate da to nije to što su oni željeli. Pa i od korona virusa nešto pozitivno ispade, valjda se neko i presabere. U svakom zlu ima nešto dobro, tako bar kažu.

Sada samo možete bolje pogledati gdje se nalazite. Pogledati bolje ko su vam prijatelji. Pogledati bolje šta vaša država radi od vas, za vas i sa vama. Možete čuti bolje kakvi se glasovi vijaju oko vas i koliko su ti glasovi dobri ili loši prema vama. Ali i ono najvažnije – u ovoj izolaciji možete vidjeti koliki ste prijatelj vi sami sebi.

Svi malo-malo kačite neke citate o samoći. Nepregledni redovi fotografija vukova i isti oni citati o samoći. A koliko vas zaista voli samoću i izolaciju? Koliko vas zaista želi da se odvoji od svijeta i uživa sam za sebe i bude slobodan bez da zavisi od svijeta koji je ostavio iza sebe? Prazni citati i licemjerne fotografije vukova lete kroz vjetrove koje vi nikada nećete uhvatiti niti ukrotiti… Jer ne možete sami sebi stati „na crtu“.

Ponašanje te iste većine koja kači te vukove je više lešinarske prirode. Čekaju tuđu nesreću pa da se njome slade. Svoje kandže vrlo brzo zarivaju u bolne i razjapljne rane nesreće i kopaju po tome do posljendjih atoma snage. A ako ne mogu da se naslade i zadovolje svoju zlovolju, onda te iste falagedone fino pospu solju i gledaju kako patnja izjeda drugoga.

Doduše nepravedno sam optužio lešinare da im je priroda nakaradna. Oni su čistači životinjskog svijeta. Jedu lešine i trulež da se druge životinje ne bi zarazile. Ovi gore navedeni „vukoštovaoci“ ne mogu dobiti nijednu životinjsku prirodu ili karakteristiku. Oni su jednostavno oni – ljudi. Zli, spremni da nož gurnu do balčaka i da ga zasvrdlaju duboko u leđa.

Nemojte me pogrešno razumjeti – ima dobrih ljudi. Ima onih lica koja bi vam dala krvi bez da su vas ikada i sreli, ali njih je sve manje. Oni polako izumiru. Njima se mogu dati životinjske karakteristike. Osobine istih onih životinja koje ljudi besomučno ubijaju iz zabave ili ovozemaljskog profita. Nije sve tako crno, ali nema niti baš mnogo bijelog na ovom dunjaluku.

Nema potrebe da cijelo ovo vrijeme izolacije provedete kukajući i govoreći kako jedva čekate da radite ovo i ono kada vas puste napolje. Ova otuđenost je dobrodošla da se opet spoznamo svi, a i da vidimo sve oko sebe bez bilo kakvih prizmi ispred očiju.

Nevjerovatnom brzinom se ovaj svijet vrti i za čas posla bićete sami, bez ikoga na koga možete da se oslonite. Bićete sami u tmini bez naznaka da će svanuti. Pa zašto onda ne biti u neko vrsti treninga za to? Na kraju krajeva rađamo se sami, umiremo sami. Zašto onda nismo spremni da sami i živimo, vjerujući sebi i svojim odlukama.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime