ALEKSANDAR SARADŽIĆ: Zašto veselo, pobogu?

nemojte oblaci gdje vam nije mjesto

Mislim da sam negdje u prvom ili drugom tekstu napisao da ovo radim zato što nemam cenzuru. Ono što mozak sačini, ono što jezik ispalaca – moji prsti bace u riječi.

Kažu da je jezik oštriji od mača i vrlo lako posiječe više glava nego sama oštrica. Mislim da najveća čar leži u tome ako tvoj jezik odnese tvoju glavu, a ne nečiji drugi. Sve što sam pisao uvijek sam stajao pri tome i tako je do ovog trenutka.

U srednjem vijeku postojao je termin „tamna koža“. Ne mogu da tvrdim kako znam odakle tačno vuče porijeklo. Tim terminom su se opisivali ljudi koji su znali da izbjegnu kako fizičku tako i moralnu, pa i sociološku smrt nakon što bi rekli sve ono što im na duši/jeziku. Mogu reći da sam, na sreću, vrlo rano shvatio da neki vid katarze mogu dotaći kroz „tamnu kožu“. Mnogo je tamne kože na meni; neka je fizička – što mojom rukom urađena što tuđom. Još više je posjedujem u psihološkom i metafizičkom smislu.

Sa godinama dolazi blaženi osjećaj introvertnosti, onaj koji me vodi naprijed bez da dotaknem nekog drugog psihički ili fizički. Naravno uvijek postoje izuzeci u osobama koje su nam drage i koje želimo u ovom ili onom načinu pored sebe. A u toku prošle sedmice postavilo se jedno drugo pitanje. Tačnije, dobio sam – ne znam kako bih to nazvao: molba, izazov, nagovaranje?

Po religijskoj dogmi, vjeruje se da čovjeka i životinju razlikuje duša. Iako ja odgovorno tvrdim da i najmanja životinja na svijetu ima više duše nego najveći čovjek. Ali pozvaću se na tu religijsku dogmu čisto da ispoštujem onu staru Heraklitovu da je duša bez vina kratkog daha. Tako i ja, s vremena na vrijeme, volim popiti omanju rijeku vina da vidim koliki je dah moje duše. Obično u tim bujicama vinskih kiša mene sačeka Dakić i testira moju otpornost i spremnost na „plivanje“.

DAKIĆ: Volio bih pročitati neki tvoj tekst sa veselom notom. Bez mračenja.

JA: Ne vjerujem da će se to ikada dogoditi. Nije mi to u prirodi.

Tako je otprilike tekao razgovor nas dvojice u tom vinskom kovitlacu špricera i neostvarenih želja.

Ali hajde da probamo i to, jer kažu da je čovjek veliki onoliko koliko je spreman da zakorači u nepoznato. Meni u ovom slučaju nepoznato predstavlja neko veselje sa kojim bih se okružio. Ono što meni dušu veseli sigurno nije sreća za ostale, ali o toj temi neki drugi put.

Pa o čemu veselom da pišem?! Hajde da probam opisati tu noć i taj neočekivani izlazak u vrli alkoholizam sa velikom dozom kulture i vladanjem finim manirima. Svi koji me poznaju malo bolje vide da moja aspiracija prema alkoholu već više od pola godine jenjava (i nadam se da će tako da se nastavi). Odrastao sam i trenirao u ekipi koja se vodi onim pravilom „i kada ne možemo piti više, možemo još dvije“. Tako da mi ovaj detoksirajući period pada poprilično dobro.

Lokacija je standardna, kafana Krajišnik kod majke Leone. Dakić savršeno natočio špricer, fotografisao, okačio na instagram i poziva na isto. Pa jedan se valja prihvatiti da se duša okrijepi (dogmo, otrovnice najgora!). Doduše, nisam ni Dakića vidio odavno (po našim standardima), pa da i to uradim kako trebuje. U društvu je bila još jedna dama tako da nismo mogli biti psi na onom nivu na kakvom obično budemo kada smo na piću.

U tih  sedam-osam sati aktivnog kupanja jetre u špriceru pridružio nam se i Karanović. Lakše je uhvatiti Halejevu kometu nego tog čovjeka na piću. Prva moja noć sa alkoholom u vrlo dugom periodu da smo se on i ja nosali fino bez da jedan drugoga indisponiramo. Možda i nije loša ideja da probam iznijeti u slovo svu sreću koja se može ostvariti kada si na piću sa par dobrih prijatelja i finih lica. Dočekasmo krah radnog vremena jedne kafane u toj formaciji, pa valja se promijeniti mjesto defloracije uma sa alkoholnim derivatima.

Znaš da je đavo došao po svoje (u pozitivnom smislu) kada moraš ići cimati Šaku da otvori „Tricu“ da još koju čašu smirimo. Ona stara taktika koja uvijek šljaka: pošalji žensko da pita može li ući, kada se Šako nasmije i otvori, svi ostali ulaze kao da su Huni. Tako i ovaj put ga uhvatismo na krivoj nozi i zauzesmo busiju u uglu kafane. Osjećaj koji je blizak sreći je tu, jer je opuštenost prisutnija nego inače.

I ovo sreće što pokušavam iskazati iz sebe u ovom tekstu je borba protiv mene samog. Moram priznati da tih par sati u te dvije kafane i nekih sat vremena na Građevini u Boriku sa Karanovićem jeste prijalo. Privremeni zastor koji je sakrio sve probleme koji stoje iznad mene. Taj mali dio sreće je bio dobar da se napunim pozitivnom energijom da bih ovo sada u slovo iskrojio. Opet naglašavam, sumnjam da će ovakav tekst biti opet napisan mojim rukama, osim ako me baš nešto ne usreći kao što želim, što je skoro pa nemoguće.

A ovaj period života gdje se trijes’ godina sprcalo u osjećaj crnine iz kojeg se rađaju viši ciljevi, viša nadanja i veće želje – neka potraje još malo. Jer ako bih sada bio srećan previše, ne znam koliko bih izdržao da zaista budem srećan kada sve dođe na svoje kako ja želim. Nije Molijer bio bez pameti kada je rekao da „biti srećan cijeli život, to nijedan čovjek ne bi mogao podnijeti, to bi bio pakao na zemlji“. Zato neka još malo ove crnine koja ojačava duh i tijelo. Poslije toga će se svim srcem prihvatiti period preporoda i sreće.

Zadovoljan, šjor s Lauša? Totalno kafanski „carpe diem“ tekst.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime