DAJANA UGRENOVIĆ: Lenjingrad nije pao, ali ja ću sigurno

Krajem 17. vijeka Rusija nije imala izlaz na more i to je kočilo njen razvoj i napredak. Mladi ruski car Petar Veliki je zbog toga objavio rat Švedskoj i za tri godine uspio „oteti“ deltu Neve te početi s gradnjom Pitera.

Kamen temeljac Petropavlovske tvrđave položen je 16. maja 1703. godine, a to je ujedno i datum osnivanja Sankt Peterburga. Deset godina kasnije u gradu je već bilo skoro 35.000 kuća.

Zidari iz cijele Rusije pohrlili su u Piter trbuhom za kruhom, a sa njima i arhitekte iz Francuske, Italije i Njemačke. Zato i ne čudi što čas liči na Veneciju zbog mnoštva kanala, čas na Pariz zbog građevina, a onda sve to sruše neka tipično komunistička obilježja.

Uprkos činjenici da je relativno mlad grad, nastao prije oko 300 godina, istorija mu je burna.

Sankt Peterburg je tokom Drugog svjetskog rata dvije i po godine bio pod nacističkom opsadom. Hitler je želio da ga sravni sa zemljom. Prema nekim podacima, u tom periodu je izgubljeno milion i po života. Leševi su ležali na ulicama. Plovili rijekama. Gladni su jeli kuvane tapete. Ipak, grad je živio. Kultura je živjela. Prkosila.

Prvi koncert gradske filharmonije pod opsadom održan je 9. avgusta 1942. Izvedena je Lenjingradska simfonija Dimitrija Šostakoviča, nastala kao simbol otpora fašizmu. Premijerno su je izveli gladni muzičari koji su umirali svirajući na sceni.

Troja je pala, Rim je pao, Lenjingrad nije pao.

Ovo je rečenica koja opisuje rusku izdržljivost, a o kojoj ja, sita i pripita, razmišljam svaki put kad zaduva vjetar. Lenjingrad nije pao, ali ja ću sigurno.

Piter je grad u kojem je u toku godine većina dana kišovita i vjetrovita. Ta oštra klima je ujedno i jedini razlog zbog kojeg mislim da ovdje ne bih mogla živjeti. Sve ostalo je na strani Pitera. Prvi put sam daleko od kuće, a osjećam se kao kod kuće.

Parkovi su ogromni, sa dosta zelenila i sve je besprijekorno uređeno, trava podšišana, cvijeće okopano. Jedna od stvari kojoj sam se konstantno čudila je zavidan nivo čistoće grada.

Na pločnicima nema čak ni fleka od žvaka, a o papirićima i opušcima suvišno je i govoriti. Tajnu mi je otkrio prijatelj koji često putuje po Rusiji, a prethodnu godinu je proveo na univerzitetu Soboljev u Sibiru, predajući matematiku.

Prilikom jedne posjete Piteru, tokom bijelih noći, šetao je ulicama rano ujutru. Oko šest sati ulice se zatvaraju, a komunalci se raspoređuju kao da slijedi neka parada. Raspoređeni u nekoliko redova, svako obavlja svoj dio posla. Jedni sklanjaju krupni otpad iz kanti za smeće, drugi metu, treći uklanjaju žvakaće gume s pločnika, četvrti ulicu peru šmrkovima. Sve je brzo i organizovano.

Ono što je karakteristično za ovaj dio Rusije je i neobična građanska svijest, pa je tako subota dan za uređenje u kojem učestvuju i građani. Tako se voli svoja zemlja, svoj grad.

Treći dan je bio rezervisan za Ermitaž, bar za njegovu glavnu zgradu – Zimski dvorac. U pitanju je jedan od najvećih, najljepših, najstarijih umjetničkih i kulturno-istorijskih muzeja u ljudskoj istoriji. Istražujući po netu šta se krije unutra, shvatile smo da ga je nemoguće obići za jedan dan, pa smo kupile dvodnevne ulaznice, što se ispostavilo kao pun pogodak.

Leonardo da Vinči, Mikelanđelo, Rubens, Rembrant, El Greko, Pikaso, Karavađo, Van Gog. Svako malo noge zadrhte i dah zastane pred djelom nekog velikana, a prostorije se nižu jedna za drugom, bez kraja.

Jedna od najzanimljivijih stvari koja se nudi posjetiocima je veličanstveni „Paunov sat“ Džejmsa Koksa, izrađen za Katarinu Veliku, a po narudžbi Potemkina koji stoji na pozlaćenom drvetu. Pored njega su sova i pijetao koji se oglašavaju najavljujući tačno vrijeme.

Uprkos tome što smo imale dobar plan kako obići sve što nas interesuje u tih sedam-osam dana koliko smo u Piteru, četvrtog dana smo shvatile da se konstantno vrtimo u jednom dijelu grada. I što je najgore (ili najbolje) – stalno otkrivamo nešto novo. Bilo je vrijeme da konačno „pređemo na drugu stranu“, odnosno na jedan od mostova preko Neve. Jedna od prvih destinacija se, iako nije bila planirana, nametnula sama. Na lokaciji koja nekako nije usput turistima, u blizini brodogradilišta, smjestila se Crkva Uspenja Presvete Bogorodice.

Mir i tišina koji progutaju posjetioca prilikom ulaska unutra se teško mogu opisati. Čak i ako nemate razvijena religiozna osjećanja, ovdje ćete osjetiti ”ono nešto”, čudnu energiju koja daje snagu, budi empatiju, pruža nadu i utjehu.

Sat vremena je proletjelo. Ne sjećam se o čemu sam razmišljala, ali ta tišina se ne zaboravlja. Iz crkve sam izašla pod jakim utiskom i dok su moje saputnice krupnim koracima brzo grabile naprijed, u pokušaju da nahrane svoju radoznalost pred onim što ih očekuje dalje, ja sam počela da zaostajem. Preplavila su me osjećanja i treba mi koji trenutak da se saberem.

Toliko je toga svuda oko mene i ja sam tu u centru svega, a kroz neumorne sinapse struji čas prošlost, čas sadašnjost i miješaju se u čudan koktel. Preispitujem se. Sve je u redu. Shvatam da sam u redu. I u tom trenutku za mene važne spoznaje, ugledam nju, mladu, plavu, providnu, kako mi ide u susret. Ruskinja, s maramom na glavi, u dugoj suknji. Vuče nogu za nogom, teško, preteško i neutješno plače.

Ovaj ludi grad je iz mene izvukao sve i u sekundi odlučih da joj pružim bar malecno parče utjehe – zagrljaj, iskren, topao i čvrst. I tako, četvrtog dana u Piteru, stojim na ulici i grlim nepoznatu Ruskinju zalivenu suzama i čas na srpskom, čas na engleskom joj govorim da ne plače jer će sve zaista biti u redu.

Zbunjena, uzvraća mi i na momente se osmjehuje dok se suze kao klikeri slivaju niz blijede obraze. Ostatak dana sam mislila o njoj i u nebo joj slala ljubav i snagu, čvrsto vjerujući da naš susret nije bio slučajan.

 

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime