DRAGO HEDL: Vlast je najveći satiričar u Hrvatskoj

hedl
foto: http://www.mc.rs

Prije mnogo godina sam među prvima pisao o zločinima Tomislava Merčepa u Pakračkoj poljani. Tada je „Feral“ bio tužen zbog mog teksta. Izgubili smo spor. Sutkinja je rekla da u potpunosti vjeruje Merčepu. Još je nekoliko medija pisalo o tome, Merčep je tužio i njih i dobio je velike odštete. U Gorskom Kotaru je podigao vikendicu i na nju je udario spomen-ploču na kojoj stoji da je vikendicu sagradio zahvaljujući jugokomunistima i udbaškim novinama. Dvadeset godina kasnije Merčepa je hrtvatska država osudila zbog ratnih zločina. Njemu niko nije oduzeo tu vikendicu, a medijima niko nije vratio novac koji su izdvojili za njegove duševne boli.

Ovo je, prije nekoliko dana, na konferenciji „Novinarstvo i građani na udaru zakona i bezakonja“ koja je održana u Banjoj Luci, istakao hrvatski novinar Drago Hedl koji je pisao u „Feralu“, riječkom „Novom listu“, splitskoj „Slobodnoj Dalmaciji“. Njegove tekstove prenosile su najuticajnije dnevne i sedmične novine poput „Gardijana“ i „Tajmsa“. Iz „Glasa Slavonije“ su ga 1991. godine istjerale puške Branimira Glavaša.

Kada biste pisali roman o Glavašu, koji bi naslov taj roman imao?

Nemam namjeru da pišem roman o Glavašu, jer imam pametnijeg posla. Ali, kada bih pisao roman o njemu, naslov bi bio „Glavaš – kronika jedne destrukcije II“. Tako se, naime, zvala moja publicistička knjiga. Bio sam jedini hrvatski novinar koji je pisao o fenomenu tog čovjeka i o tome što je on činio u ratnim i poslijeratnim danima, kao i o danima kada je ta cijela epopeja završila ovdje, u Bosni i Hercegovini, njegovim hapšenjem i boravkom u zatvoru.

Da li je to sve bilo uzalud s obzirom na to da je Glavaš i dalje politički aktivan?

Da, Glavaš je danas član elitne političke ekipe u Hrvatskom saboru. Nažalost, nije jedini na ovim prostorima koji je imao istoriju kakvu je imao, a potom se pojavio u parlamentu. I u Srbiji i u Bosni je poznato da su ljudi koji su imali ratne repove na kraju završili u parlamentu.

Ono što je u ovom trenutku daleko važnije jeste da je on u političkom životu u potpunosti marginalna osoba. Njegova stranka, koja je bila relativna i stabilna, danas se pretvorila u one man show. On je stranka i on tu stranku predstavlja u parlamentu.

Da li bi u današnjoj Hrvatskoj bio moguć „Feral“?

„Feral“ više, nažalost, ne postoji, ali postoje drugi mediji koji djeluju na sličnim principima – ismijavaju ono što radi vlast. Ipak, mislim da najbolju satiru u Hrvatskoj piše upravo vlast. Niko ne može napraviti toliko smiješnih stvari i ludorija koliko to može da uradi vlast i zbog toga možda i nema satiričkih novina. One bi izgubile bitku sa vlašću. Vlast je najveći satiričar u Hrvatskoj.

Mladi ljudi masovno odlaze iz zemlje i to iz zemlje koja ima sve sve uslove da bude zemlja srećnih ljudi koji će u njoj živjeti. Hrvatska u tome nije uspjela i danas vidimo rezultate takve politike. Vidimo prazna sela, vidimo sve veći manjak radne snage. To je ono što dugoručno šteti Hrvatskoj i što nam neće omogućiti da postanemo – kako je to rekla predsjednica Hrvatske – jedna od najprosperitetnijih zemalja u svijetu.

Čini se da u tom kontekstu najbrže i najviše umire Slavonija. Kako je to moguće?

Ranije su iz pasivnih krajeva ljudi dolazili u Slavoniju. U Slavoniji se nije gladovalo ni u najtežim vremenima, jer je to plodna zemlja u koju ako stavite dugme, narašće vam kaput. Toliko je ona plodna. Ali, danas su sela gotovo prazna, a poljoprivreda je bez perspektive. Uprkos svim naporima vlasti da podsticajima pomogne poljoprivrednu proizvodnju, to se ne dešava.

Zašto?

Zato što se kroz to podsticajnu politiku novac uglavnom daje ljudima koji pripadaju stranci na vlasti.

Sve se više priča o novom talasu fašizma u Hrvatskoj. Da li je to prejaka riječ ili ne?

Fašizam je možda malo preteška riječ, ali je sasvim sigurno da su u naletu retrogadni procesi koji pokušavaju u potpunosti izokrenuti istoriju, a ne samo relativizovati je. To podrazumijeva nastojanje da se partizani prikažu kao koljači i zločinci, a ustaše kao uljuđeni vojnici kojima je jedini cilj bio da sačuvaju hrvatsku državu koja je nastala kako je nastala.

Svi znamo da je NDH nastala na rasnim zakonima. Da je tamo zločin bio ozakonjen. I Da je Jasenovac jedna od najvećih mrlja u istoriji hrvatskog naroda. Međutim, to se sve pokušava relativizovati. Hrvatska se zahvaljujući tome neprekidno gura u tabor ratnih gubitnika Drugog svjetskog rata umjesto da bude na strani pobjednika, čime se svi normalni narodi ponose. Ta retorika je danas isuviše glasna.

Kakvu stigmu nosi hrvatski novinar koji piše o zločinima hrvatske vojske?

Nosi stigmu izdajnika, naravno. Nosi stigmu stranog plaćenika. Nosi stigmu mrzitelja svega što je hrvatsko. To je notorna glupost. Svi mi koji smo upozoravali na neke negativne pojave, radili smo to da bismo društvo učinili boljim. Da država u kojoj živimo bude država na koju smo ponosni, a ne da se moramo stidjeti zbog nekih njenih postupaka.

Jedna kolegica u vrijeme rata se proslavila izjavom da je spremna lagati za Hrvatsku. Nikada to nisam rekao, jer je glupo svjesno govoriti o zemlji ono što ona nije. Mislim da je puno bolje upozoravati na ono što nije dobro. Ako lažeš za državu da bi pokrivao njene nedostatke, onda je činiš lošom.

Da li ste ikada odbili zadatak?

Ne, jer sam uvijek radio u kućama koje su radile onako kako sam i sam smatrao da treba da izgleda novinarski posao. Radio sam u novinama koje su se držale elementarnih načela profesionalnog novinarstva.

Da li ijedan novinar odbio zadatak koji ste mu kao urednik dodijelili?

Ne, nikada mi se nije desilo da se neki novinar poziva na „priziv savjesti“. Trudio sam se da im dajem zadatke prema njihovim afinitetima. Nikada nisam od novinara tražio da čine ono što ja sam ne bih učinio.

G. Dakić/izvor.ba

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime