GORAN DAKIĆ: C dur, božiji čovječe, c dur!

foto: Siniša Pašalić

Svi koji su Ćosa poznavali prije nego što sam ga i sam upoznao pričali su mi o njegovim brčinama i njegovom stomaku. Kada smo se konačno upoznali, Ćos nije imao ni jedno, ni drugo. Brčine je zamijenila šarmantna staračka brada, a stomačinu gotovo manekenska linija o kojoj Kuštro i sada sniva. 

Nakon prve kafe koju smo, pred diktafonom, davnih godina, popili u bašti „Bosne“, sretali smo se tu i tamo. Povremeno sam pratio njegovu trzalicu i tek smo, nekoliko godina kasnije, za šankom „La Nine“, učvrstili muzičko-novinarsko drugarstvo.

U tim danima je Ćos osnivao ansambl sa kamaradima iz mladosti, a ja sam se trudio da s vremena na vrijeme poguram njegov tamburaški „tristać“. Odlazio sam na koncerte, pisao o repertoaru koji je maestro spremao za zatvorenike ili onemoćale, a onda sam ga, prilikom jedne rekepitulacijske kafe, zamolio da me „ubaci“ u ansambl i da mi dopusti da ponekad na koncertima kažem poneki stih.

Prvih mjeseci sam bio redovan. Govorio sam Branu Petrovića, Milana Nenadića, Duška Trifunovića. Ćosu se najviše dopadao Ćopić i nekoliko puta mi je tražio da govorim „Malu moju“ ili „Veselu ženicu“, iako je znao da sam spremio drugojačiji recital. I uvijek je bio jasan: tri minute i punktum! To ti je, govorio je, dosta ako umiješ.

Branio mi je da dolazim na koncerte u patikama i duksevima. Ponekad sam pratio naređenja, a ponekad sam se „švercao“ kada bih namirisao da ima dobar dan. Pitao sam se nebrojeno puta koji mu to andrak treba; zašto se nije penzionisao kao i ostali obični svati; zašto nije odložio prim, a prihvatio se laganih šetnji i meteoroloških analiza. I to mi je objasnio.

– Znaš Mirka Ljubanića? Doktora duše? Umrla mu sestra. A oni su bili vezani čudo jedno. Mirko se slomio od toge. Treći dan nakon njene smrti dođem kod njega i natjeram ga da pjeva. Da pjeva! Prvo deset minuta. Onda pola sata. Zatim sat. Da ga pjesma izliječi. Jer ništa drugo neće – pričao mi je Ćos o doktoru objašnjavajući time sebe.

Kasnije sam na koncerte dolazio rijetko. Obaveze su učinile svoje. Ćos je i dalje slao najave koncerata i tražio da mu potvrdim da li dolazim ili ne. Da Kuštro pripremi konferansu. Ili bih obećao, pa slagao ili sam zaboravljao da odgovorim. Potom se sretnemo u gradu, a Ćos, sa nekoliko metara, sastavi palčeve i kažiprste u ONAJ oblik kojim mi jasno kazuje do kojeg sam dijela ženskog tijela stigao karakterom. Ili se samo počeše po obrazu. Potom se izljubimo i za junačko upitamo zdravlje.

Posljednjih godinu dana Ćosovog života „trenirali“ smo pod istim krovom: on u svom sobičku uvježbavajući novog Halida, ja u sali objašnjavajući omladini kretanja. Uletio bih na svaku probu kao nepogoda i s vrata viknuo:

– C dur, božiji čovječe, c dur! – i nagulio na trening.

Ćos bi me zaustavio. Vratio s vrata. Nasuo rakiju. Složio sendvič ili kanape. Rekao mi šta spremaju i gdje idu. „Veče uz prim“ je tog i tog u Vijećnici. Ponovo obećam da ću doći. On naspe još jednu. Pitam ga za raspored žica na primu, a on mi polako, kao da se vratio za katedru, objašnjava gdje je „e“, a gdje je „ha“.

Sasvim je izvjesno da ne znam ništa o muzici koju je Ćos svirao. Ali znam gotovo sve o njegovom osmijehu. U njega je stala sva muzika. I što je taj osmijeh bivao tiši, muzika je bivala glasnija.

Ponekad sam kovao ono što nikada ne može biti skovano. Među tim neskovanim biserima su bili i časovi prima kod maestra. Znao sam da mi je to izmaklo i prije nego što je tužna vijest postala gorka stvarnost. Skale su mi izmakle. Osmijeh, srećom, nije. Po njemu ću te i u njemu ću te pamtiti.

 

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime