GORAN DAKIĆ: Dežurna bahatost, tri puta dnevno, sedam dana

foto: Siniša Pašalić

Ne idem kod doktora ni kada moram, ali svaka fizika ima izuzetke, pa tako i ova moja. Prije nekoliko godina sam porodičnoj rekao da ne volim ljekare zato što uvijek nađu manjak magnezijuma ili višak kalijuma, a to su uvijek uvodi u daleko veće belaje. 

Od tada se držim te parole, ali uho boli, oči ispadaju i nešto se činiti mora. Subota je, ergo na straži su dežurni ljekari banjalučke Poliklinike. U čekaonici red not great, not terrible. Cijenim da sam za pola sata u ordinaciji.

Dežurna sestra mi daje da biram – ambulanta br. 6 ili ambulanta br. 7. Biram šesticu. Sjedam na klupu, vadim telefunken, otvaram Space Shooter: Galaxy Attack i razbibrigom skraćujem vrijeme.

Nakon pola sata shvaatam da u ordinaciji nema ama baš nikoga. Nakon prvih 15-ak minuta sam pomislio da je unutra neko sa većom temperaturom i lakim vizingom na plućima, vrijeme je takvo, virusi i bacili su gdje god nogom da staneš, ali jok!

Druga smjena, piše na oglasnoj tabli, počinje tačno u 13 časova. Sada je već 25 minuta do dva, ali dežurnog ljekara nema i nema. Prilazim sestrama i pitam zašto su nam koji andrak dali da biramo između šestice i sedmice kad u šestici nema nikoga, ali dobijam samo poluljubazni osmijeh i uvježbani odgovor: Doktorica stiže za nekoliko minuta.

Doktorica je vaistinu stigla za nekoliko minuta, no iz ordinacije br. šest je izašla za svega nekoliko sekundi po ulasku. Neće, veli, da radi u šestici, jer prozor ne može da se otvori i traži da joj sestre nađu drugu ordinaciju. Sestre se blijedo gledaju, ali dežurna doktorica neća pa neće.

Na koncu dobija jedanaesticu. Selimo se u drugi hodnik, pred druga vrata. Prima prvog pacijenta, brzo ga obrađuje, a potom odlazi na desetominutnu pauzu kod kolegice u susjednu ordinaciju. Prije toga zaključava vrata da nekome ne bi palo na pamet da je prekine u ćeretanju.

Ispred mene su dva pacijenta i ja dolazim na red nakon sat i po vremena čekanja. Veli da uho jeste upaljeno i da bi bilo dobro da uzmem neki antibiotik. Prvo prepisuje Panklav, potom ipak Amoksicilin, ali se na kraju odlučuje za Amoksiklav. Dva puta dnevno najmanje sedam dana, kontrola za pet, prijatno, doviđenja.

Poslovična bahatost, o kojoj je ovdje u nekoliko navrata pisano, uzima danak. Postala je dio ponašanja, postala je dio kodeksa. Ona više nije incident, ona je pravilo. Sistem koji svaku grešku nagrađuje, a svaki podvig ponižava, kao najveću vrlinu slaviće samo i jedino nju – bahatost. To je nama naša borba dala.

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime