GORAN DAKIĆ: Dobar dan, daćete mi metar ničega!

0
474
iz neformalnog u formalno
foto: Siniša Pašalić

Prije petnaestak godina mjesečna norma u „Glasu“ brojala je 31 tekst. Honorar za ostvareno bio je 260 maraka. Ukoliko bi novinar preskočio zacrtanu granicu, slijedio bi „prebačaj“ na honoraru. Biće da sam se taj mjesec naradio, jer sam na prvi Sajam knjige u Banjoj Luci otišao sa 320 keki u padže.

Bile su to tada velike pare za koje sam, između ostalog, pazario Andrićeva izabrana djela u deset knjiga, oba Homerova spjeva, „dvotomnog“ Bokača – sve u izdanju Grafičkog ateljea „Dereta“. Kući sam došao sa dva kofera knjiga. U novčaniku mi je ostala samo ulaznica sa sajma i niti jedna jedina marka.

Odlazio sam na sajmove i kasnije, ali nikada sa toliko bibliofilske i potrošačke treme i strasti kao te godine kada je Sajam održan u tadašnjem Domu vojske. Ali, tada je i imalo šta da se vidi, šta da se prevrne, šta da se pazari. U Banju Luku su stizali izdavači iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Slovenije.

Beogradski Zavod za udžbenike nije dolazio samo sa obaveznom školskom lektirom, „Geopoetika“ i „Stubovi kulture“ stizali su sa „svojim“ klasicima“, „Klio“ je tražio zaljubljenike u istoriju, antropologiju i politiku, čak je i „Ezoterija“ imala omanji štand na kojem su se „švercovala“ gnostička jevanđelja i učenja Elejn Pejgels.

Šta je ostalo od svega toga? Ništa. Sajam je pretvoren u buvlju pijacu na kojoj monopol ima jedan izlagač sa tri ili četiri ogromna štanda na kojima se prodaje sve – od Ane Bučević do Saramaga – dok ostali prodavači i tek poneki izdavač pokušavaju da utrape nezainteresovanim posjetiocima savjete o jačanju unutrašnje energije.

Sve ono što može da se vidi u „Boriku“, nalazi se već godinama pred „Boskom“ i to često za iste pare, ako ne i jeftinije. Jer, kvadrat štanda u Banjoj Luci skuplji je od kvadrata štanda u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu i nikome ne pada na pamet da poteže na put sa nekoliko desetina kutija knjiga da bi na kraju bio na teškoj nuli.

Čovjek na ovakvom sajmu nema šta da pazari, a gotovo da nema sajma na kojem kupac nema šta da kupi. Ako nategnete želje do pucanja, nešto ćete, možda, i pazariti. Petrovićevu „Sitničarnicu“ na Zavodovom štandu koja se prodaje za pet maraka. Ukoliko je već nemate. Ali, sve i da je tako, put do „Borika“ i natrag je prazan hod. Nekadašnja svečanost je pretvorena u buvljak, a na buvljak se ne ide kao na svečanost.

Napisao sam more tekstova o banjalučkom Sajmu knjige. I kada je valjao i kada nije valjao. Pratio sam otvaranja, razgovarao sa piscima, izvještavao sa „pratećih programa“. Ovoliku bruku ne pamtim. Još nam samo ostaje da neko od lokalnih klasika – možda baš oni koji su na silu ušli u čitanke  – otvore Sajam knjige. Ako već nisu.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime