GORAN DAKIĆ: Ne bih ja ovo, ali moram zbog javnosti

foto: Siniša Pašalić

Sve što bih mogao da napišem o onome što se u četvrtak dešavalo u Narodnoj skupštini Republike Srpske bilo bi ponavljanje onoga što je Saša Šmulja napisao u kolumni „Bahatost i sinonimi“ i one jedne jedine rečenice koju je Momić Čkalja zabilježio na društvenim mrežama: Vitalni nacionalni interes Republike Srpske je u tome da raspusti ovu skupštinu.

Kada je u prošlom sazivu održana posebna sjednica na kojoj je van snage stavljena Odluka o referendumu o radu Suda i Tužilaštva BiH, Dodik je opozicione prvake, statiste i kibicere uvukao u blato, a oni naivni kakve ih je već bog dao na svijet krenuli su za njim vjerujući da svi đuture imaju neke šanse u tom valjanju. Dodik ih je premazao glibom, dodao malo katrana i perja i pustio ih da takvi nikakvi tumaraju političkom čaršijom.

Prođe od tada ponešto Bajrama, a Dodik ponovo u skupštinu. Grđe nego prošli put. Besmislenije. Vulgarnije. Bezobraznije. Nadmenije. Bahatije. Više prostački. Manje smisleno. Agresivno. Uvredljivo. U riječi – odvratno. Ventili su popustili pod unutrašnjim sagorjevanjem i napolju je suknuo sav verbalni kal koji Dodik u ovom trenutku može da bljune i koji nipošto nije omalen.

Sa druge strane, poslanici i jednog i drugog i trećeg i petog bloka svako javljanje pravdaju jednostavnom rečenicom: Ne bismo mi, eto, ulazili u ove polemike i u ove rasprave, ali moramo zbog javnosti. Da javnost zna da ovi lažu. Da javnost zna da ovi kradu. Da javnost zna da ovi izdaju. Da javnost zna da ovi ubijaju. I tako do isteka mandata, kukala nam mater svima nama koji to pratimo i kukala vam mater svima vama koji to gledate i slušate.

Tako i ja: ne bih – ni za kakve strane pare, o ostalom pogodnostima da i ne pričamo – nikada ponavljao kako je i šta je velevlažni srpski član Predsjedništva BiH govorio, ali zbog javnosti moram. Jer, rijetko se sreće političar takvoga formata koji je kadar da protivnicima kaže ono što je prvo grlo SNSD-a reklo Stanivukoviću i Vukanoviću, najposlije i Trivićevoj.

Za nedavno pisanje reditelja koji nema film otkako je dobio grad i koji je bezbeli Dodiku doturio Andrića neko je skoro pribilježio da izgleda kao „stenogram moždanog udara“. Tako je izgledalo i sve ono što je Dodik prošle hefte govorio za skupštinskom predikaonicom – i ono mahnito mlataranje fotografijama i pominjanje „ličnog duga“ i ni u kakve oblande uvijene prijetnje i prostačko pominjanje držanja za ruku… Niko nije doživio toliko moždanih udara u kraćoj jedinici vremena i ostao živ.

Dvije stvari za kraj. Prva je ona Dodikova rečenica: U manjini ste, taman da mi nismo u pravu. Milina jedna koliko je ta rečenica tačna i iskrena. Istina nije bitna, bitne su ruke. Druga stvar su upravo te ruke koje su spremne da podrže onoga koji se preko tarabe bacao čime je stigao. Te ruke više nemaju imena i prezimena. Još je gore: te ruke više nemaju ni obraza. Takve su i one ruke koje su bile suzdržane.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime