GORAN DAKIĆ: Nećete vjerovati kakvu sam kolumnu napisao!

foto: Siniša Pašalić

Generalisimus bez vojske, admiral nepostojeće flote, komandni genije bez komandne odgovornosti, vojvoda koji sedlo više ne stavlja pod sebe nego na sebe, car i bog koji je samome sebi dao i carevo i božije, glavnokomandujući i vrhovni jedino i samo u miru – ponovo šije uniforme u svim veličinama. Osim u onoj jednoj jedinoj koja bi tako lijepo pasala na njegovom razbacanom, lijevčanskom torzu.

Merhaba Milorad igra još jednu ulogu. Ovu mu je napisao najveći tragičar srpske političke drame, ali uloga je uloga i mora da se igra strasno i do kraja. Nekadašnji reformista najprije je odigrao savršeno svježi lahor koji je nad Srpskom rastjerao gradonosne oblake, a potom je prešao u drugo pozorište i na drugu pozornicu da bi sa sabljom Obilića i topuzinom Marka Kraljevića krenuo da sveti srpsku nejač.

Taman se malo primirio, poljubio papu u ručicu i nazdravio turskim soldatima, kad evo ti ponovo i rata i vojske i uniformi i svakog onog belaja koji se prosiplje pred malo stado u trenucima kada su sve priče potrošene i kada su sve priče ispričane i kada ćemo od svega što je obećano dobiti jedno veliko, lijepo, ali svesrpsko – ništa.

Ali, hajde da za trenutak povjerujemo hrabrom askeru sa privremenom adresom u Sarajevu i da ga upitamo za koga bi to trebalo da ratuju oni za koje bi on koliko sutra šio uniforme? Za koga bi to, gosparu Milorade, srpska vojska trebala još jednom da ratuje? Za koga bi trebala da prosipa krv? Za koga da ostavlja srca, crijeva i oči po kojekakvim gudurama i pripizdinama?

Za poslanika koji veli da je stan u Beču kupio prodajom knjiga, a koji priča kao da nijednu nije pročitao? Za ministra koji je, poput antičkog kralja Mide, pretvorio u govna sve čega se dotakao, pa poslije toga dobio novu fotelju? Za poslanika koji je prodavao kradene crkvene cigle, a zatim držao besjede o časti i poštenju? Za poslanika koji se prelio preko sopstvenog kaiša od silnih apanaža, a narodu poručio da svoj malo pritegne? Za ministra koji ne zna gdje mu je diploma? Za predsjednicu koja ne zna gdje je ona?

Upoznao sam, za ovih 15 sitnih novinarskih godina, desetine sličnih koji bi sutra šili uniforme i krenuli da osvajaju sve srpsko što je oteto i okupirano. Svi su isti – probijali su koridor, osnivali RTRS i podizali Udruženje književnika Srpske. Ne znam nijednog koji bi htio da šije uniforme, a da se nije krstio pozivajući se na ova tri statusna simbola umjesto na otca, sina i duha svetago. U njihovim biografijama su i zarezi i padeži kukavice, a da neće biti oni.

Može Milorad da poziva na linije. Može, vala, i da šije uniforme. Ali, prvu neka sašije sebi. Drugu Špiriću. Treću kumu. Četvrtu zajapurenom Košarcu. Petu drugom kumu. Šestu, patronažnu, gospođi Marković. Sedmu Tegeltiji. Pa da vidimo kako se to osvajaju neprijateljski položaji kada u njima nema evrića, nafte i duvana.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime