GORAN DAKIĆ: Pričešće gordog klastera

foto: Siniša Pašalić

Kako dani (brzo) prolaze, tako uredbe Vlade RS bivaju sve besmislenije, a ponašanje crkve i pripadajućeg joj stada postaje sve bezobraznije, bahatije i neodgovornije. Ali, nulta božija zapovijest veli da ono što važi za ljude ne važi za crkvu i tu boga nema.

Najprije o uredbama. Prvo o onoj koja je pomutila zdrave razume na društvenim mrežama i koja se odnosi na proglašavanje vanrednog stanja, odnosno na odredbu koja omogućava predsjednici RS da donosi uredbe za vrijeme vanrednog časa. Ustav RS i pravnici vele da to ne može, jer u članu tom i tom stoji da je samo vanredno stanje koje su proglasile institucije BiH osnov za uredbe. Što će reći da su sve dosadašnje uredbe probably neustavne.

Među njima je i ona koja se odnosi na širenje panike i lažnih vijesti koja je najprije donesena – i to kao prva u nizu prijeko nam potrebnih odredbi – a potom poništena od strane šefa i predsjednika. Usmeno poništenje ipak nije dovoljan pravni lijek, pa je ova odredba, ma šta o njoj mislio šef i predsjednik, i dalje na snazi i po njoj može da se postupa, a bogami i hoće.

Onda na dnevni red dolazi uredba kojom se propisuje obavezno nošenje maski i rukavica van kuće, stana i avlije. Na stranu što rukavica nema, na stranu što su skupe k’o poštenje i kada ih ima, na stranu što maski nema, na stranu i što ih nema i kada ih ima – pitanje nošenja maski i rukavica je problematizovano manje ili više u svim zemljama u koje je udario COVID-19. Mnogo je onih koji smatraju da obavezno nošenje maski i rukavica nije najbolje rješenje, ali uredba je uredba i uredbi se u zube ne gleda.

Skupa s maskama i rukavicama donesena je i uredba u kojoj se veli da se svim građanima zabranjuje okupljanje u grupama većim od tri osobe na javnom mjestu, a trojke su, Đuro, šta? Trojke su, veli Đuro, bog otac, bog sin i bog duh sveti, odnosno njihov zastupnik na zemlji – sveta, saborna i apostolska crkva za koju važe samo nebeski, ali ne i zemni zakoni. A i crkvi nadređeni zna da se ti zakoni zasnivaju na izuzetnoj trgovini i bogougodnom darivanju.

Vlada Srpske je, dakle, donijela uredbu kakvu je donijela, a crkva je odlučila da se nje ta slova nimalo ne tiču i sabrala je što je više vjerujućeg naroda mogla da sabere, pravdajući to obaveznim pričešćem koje je so slatkog pravoslavlja. Vjerujući narod i njegovi pastiri govore da je zaraza pričešćem nemoguća, ali demantuju ih i nauka i teologija. Nauka koja kaže da „karona“ napada i gljivice buđi, teologija koja govori da hljeb i vino u evharistiji zadržavaju sve svoje hemijske i biološke karakteristike. Ali, šta je sve to naspram priloga pred oltarom?

Sloboda vjeroispovijesti jeste važna, na koncu to je ustavna kategorija koja ne može da se obriše potezom pera, ali izdvajanje jedna slobode često može da poništi mnoge druge. Crkva je odbila prijedlog Eparhije zahumsko-hercegovačke da pričešćuje pastvu metodom potapanja, odnosno umakanjem hljeba u vino koje bi svakom vjerniku omogućilo da se pričesti uzimanjem hljeba svojom rukom. Uostalom, kako ističe bogoslov Milićević, pričešćivanje kašičicom niti je jedini, niti je izvorni način pričešćivanja.

Sa druge strane, zar nije hrišćanstvo utemeljeno na ljubavi prema bližnjem? Dabome da jeste. Ali valjalo bi pastirima i ovcama objasniti da bližnji nisu samo oni koji se u vremenu epidemija okupljaju u portama da prime komad namočenog hljeba i oni koji ih uvjeravaju da „karona“ neće na one na koje je sišao duh božiji. Bog je, kako kazuje predanje, razapeo sina, pa vi vidite s kakvim krvnikom imate posla.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime