GORAN DAKIĆ: Šuške strane, radinost domaća

foto: Siniša Pašalić

Prošlog smo ponedjeljka na ovom mjestu tabirili da li na desnoj strani novinarskih grudi smije da bude akreditacija, a na lijevoj bedžerica. Odgovora na to pisanije nije bilo, bar se nije ukazao u javnom prostoru, a sa stavovima koji se tvrde u ladovini ovih i onih mreža polemisati se ne može.

Odgovor, kako rekosmo, jeste izostao, ali nisu izostale stare mantre o stranim šuškicama i domaćim izdajnicima. Samo bog zavidnih zna zašto konvertibilne marke mirišu ljepše od franaka, dolara i rublji (za svaki klan po jedna valuta), ali o tome je svakako zalud govoriti, jerbo zloba progovara tamo gdje pamet ćuti.

Novinarska priča o stranim parama jednaka je političkoj priči o domaćim izdajnicima. Kada ne zna kud bi i šta bi sa sobom ili kad mu je naprosto dosadno, baja iz Bakinaca potegne priču o svesrpskoj izdaji i nema te kile mesa od koje se pravi bolja čorba na javnom servisu. Držači mikrofona i diktafona sjajno su naučili lekciju, pa one kolege sa kojima ne dijele isti „kodeks“ optužuju da se mažu stranim šuškicama.

Ali, šta zapravo to znači? Da novinari ne smiju da rade ni za jedan medij koji nije registrovan u manjem, ali boljem entitetu? Da li to znači da svi treba da idu na zadatke na koje ih pošalje dobri konzul? Trebaju li svi novinari listom da gube dane i pamet u desku kuće koja prenosi lažne vijesti sa portaloida? Ili im je ipak dozovoljeno da rade tamo gdje im se ne govori kako će da misle?

Na „B“ strani ove pomahnitale, pakosne i licemjerne priče ne nalazi se ništa, a trebalo bi da se nađe bar trista grama dokaza. Zar je neko manje novinar ako radi za N1? Ili netačno izvještava ako u ruci drži mikrofon Al Džazire? Naopaka pamet ne vidi prostu stvar: upravo su tužioci oni u čijem pisanju istina i nije najčešća gošća, dočim je služenje stranačkog roka obavezan gost za trpezom nadmenih moralizatora.

Tužioci ne žele da kažu šta te strane pare zapravo znače i na koji način one oblikuju mišljenje onih na čije račune ležu. Lakše je mahnito nekome prikucati na čelo metu „stranog plaćenika“ nego pokazati na konkretnim primjerima u čemu se to „strano plaćeništvo“ ogleda. O tome da tužiocima ne smeta kada iste te strane šuške uzme najbolja od svih Vlada da bi isplatila plate i penzije da ne govorimo. Tada su strane parice milina jedna božija kakve nema na svijet.

Novinari koji laju o stranim parama pokušavaju na taj način da označe sve kolege kao strane plaćenike i domaće izdajnike. Da je to dio dobro razrađene taktike pokazuje i novi tekst njihovog omiljenog analitičara Predraga Ćeranića „Opstruiraju, potpaljuju nove proteste, čekaju rotaciju u Predsjedništvu BiH“ u kojem stoji da je za „razvoj kritičke misli“ na univerzitetima u Srpskoj izdvojeno osam miliona američkih dolara.

Odakle su te pare došle, zašto su univerziteti uzeli te pare kad su pod kontrolom vlasti, za koje su svrhe uplaćeni dolari, ko ih je uplatio i ko ih je primio – to Ćeranić ne govori, kao što ni novinari-tužioci ne govore ko je kome i za šta dao strane šuške. Biće da i jedni i drugi o tome pričaju na master studijama kod Ćeranića. A zna se da su još stari Grci govorili: Kakav dekan, takvi i studenti.

Da li je javni servis prenio Ćeranićev tekst? Naravno da jeste.

Bitno je da su pare domaće. O vijestima i mišljenju ima ko da brine.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime