GORAN DAKIĆ: Tri dubinke i homoljski komplet

konzul

Ljeto je, ljudi odmaraju, pa je red da se i novinarska duša nepoderiva odmori, makar dva dana. Da ne misli o koalicijama i izborima, da ne piše o dogovorima i prevarama. Stoga danas ovako:

…autobus kreće u pola devet i juri koridorom ka Beogradu. Napolju grmi i sijeva (vrijeme se mijenja!), u busu nesnosna sparina. Na „Radiću“ pazarimo čorbanac i bademe, pa nastavljamo dalje.

U Beogradu sviće dok čekamo autobus za grad Požarevac. Ispijamo produžene sa mlijekom, slušamo naglaske koji čekaju polazak i nervozno gledamo na sat. Konačno je sedam.

Sa lijeve strane ostaje smederevska Željezara. Dimi se. Prelazimo preko Morave i napredujemo ka požarevačkoj autobuskoj stanici. Pored koje se nalazi „žensko odjeljenje“ čuvene Zabele.

Dva sata kasnije smo sa prijateljima na ušću Mlave u Dunav. Jedan od trojice domaćina iznosi štapove za pecanje. Drugi tjera kera, a treći, najmlađi u toj bratiji, pravi prve uspomene mobilnim telefonom.

Dunav je tu, na tri prsta udaljen. Širok kao u ravnici, širok kao u Slavoniji. Prolaze mnogi kajakaši, čini se da je u pitanju neka međunarodna štafeta. Nazdravimo rakijom (kupinovača!), uzmemo opremu i na položaje.

Pokazuju nam kako se peca na tom terenu. Plovak i dubinka. Tačnije plovak i specifična vrsta dubinke zvana fider. Olovo, hranilica i udica. Baca se daleko, po sredini matice i još dalje, do lokvanja.

Pedesetak metara nizvodno smjenjuju se šleperi. Sa druge strane Mlave nalazi se pogolemi kamenolom i brodovi jedan za drugom tovare kamen i šljunak. Nailaze i labudovi. I uzvodno i nizvodno.

Posljednji put sam bio sa dubinkom nasamo prije dvadeset godina. Možda i više. Plovak sam vidio tu i samo u međuvremenu, kao i blinker, ali dubinku, alias trzanku alias senk nikako i nigdje.

Peca se na crve. Na gliste, kaže domaćin Bogić, dolazi terpan, pa poslije ne možeš da ga se otreseš. Crve ne voli. Crve voli babuška, voli deverika, voli karaš, a bogami hoće i šaran da udari.

Gledam vrhove dubinki kao što sam ih nekada gledao. Čekam da se zatresu. Pokušavam da razlikujem „udar“ od plesanja na vjetru. Potežem i vadim. jedna babuška, druga babuška, treća babuška.

Pred polazak se spušta oluja nad Dunavom. Petnaestak minuta udara i iz neba i iz zemlje. Zamandaljeni smo u vikendaji, jer vjetar nanosi kišu i na natkriveni trem. Ljetnji tajfun uskoro prolazi i dan privodimo kraju.

Sutradan na drugu stranu, ka Homoljskim planinama, uzvodno uz Mlavu. Koja je tek u donjem toku plovna. U gornjem je to bistra, planinska rijeka puna pastrmke i klena. Neki podaci govore da izvor Mlave nikada nije do kraja istražen i da predstavlja najdublji izvor jedne rijeke u Jevropi.

Na pola puta do izvora Mlave nalazi se manastir Gornjak za koji ipak nismo spremni. U stijeni se nalaze isposničke ćelije i pomalo mi je žao što sam u šortsu i što ne mogu da ih vidim.

Drugi domaćin, onaj koji tjera kera, priča nam o Homoljskim planinama, o tradiciji toga kraja, o običajima lokalnog stanovništva. Veli kako je to nekada bio siromašan kraj i kako su mnogi tek u vojsci prvi put vidjeli hljeb. Do tada su jeli proju, čorbu od šljiva i ren.

Današnji jelovnik je, srećom, drugačiji. Sve je na njemu poznato: Karađorđeva, ćevapi, pastrmka. Biram „homoljski“ komplet. Čudo jedno od jela! Tri dana da ga jedeš, pa i četvrti da ga ponovo naručiš.

Krećemo nazad ka gradu Požarevcu. Bus za Beograd polazi za dva sata, a onaj za Banju Luku za tri i po. Provjeravam bateriju na telefonu, u nadi da će izdržati bar do Brčkog. Nervozan sam kao bijesna džukela, jer vozač ne haje za auto-put, oduševljen sremskim selima i Pavlovića ćuprijom.

Iz Modriče ne udara na Derventu preko Šešlija. Skreće na Podnovlje. Staje i pred kuće. Patim se k’o prvi hrišćani i u toj patnji se sjetim jarana koji je zapisao da pravo putovanje počinje tamo gdje prestane udobnost.

Istinu je rekao. Uz dodatak da se svako putovanje najbolje po povratku poznaje.

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime