IGOR PRERADOVIĆ: Magnetizam Šifersovih krugova

Stvar je u tome da drvo, još u zametku, zna da će baš ono dospeti u krstaču, i ne vidi sunca, ne pije mleko zemlje dok sazreva u majčinom stomaku; neće, neće da se rodi, a rodivši se, postaje opomena ostalom drveću, jer zna da mu je suđeno da postane krst i da se ne razlista; zazire od te svoje sudbine, dok ostalo drveće uzima od tog obeleženog i poslednje mrvice sunca, rumeno od sreće, pritešnjujući ga svojim krošnjama, svojom životnom radošću, senkom svog lišća…

Koliko god čitač bio uporan i istrajan u svom zanatu, jer i to je svojevrstan zanat, i koliko god iza sebe imao pročitanih knjiga i iskustva, na kraju krajeva i godina, jedna od ljepota te božanske rabote je i taj faktor iznenađenja – kad pomisli da ga više ništa ne može zateći i to te iskonske emocije ushititi, već spominjanom igrom slučaja „upadne“ u vanvremensko, vanserijsko, potpuno mu dotad nepoznato štivo koje istumba sva stečena predznanja, razbije nesvjesne predrasude i u nutrini izazove onaj osjećaj da bi istrčao na ulicu, među gomilu, i iz sveg glasa vikao: „Čitajte, ovo je remek-djelo!“

Ovo je jedan vanžanrovski roman u kojem se moru prepoznati elementi autobiografije, na neki način istorijskog romana s dosta osnova porodične hronike, ispisan velemajstorski, uglavnom u kratkim poglavljima osim kada prerasta u dramski tekst što mu daje dodatnu dinamiku, samim tim narasta i magnetizam koji čitača „zakuca“ za stolicu i ne da da se ni na tren odvoji od ove fantastične prozne bisernice.

Glavni junak ove priče, Toma Vladik Gorelov, kraj samrtne postelje svoje majke, kao tridesetogodišnjak prebira po uspomenama i tumara po najzabačenijim hodnicima svoga uma iz čega proizilaze susreti sa sobom kao desetogodišnjakom i sa sobom kao dvadesetogodišnjakom, kazujući povijest svoje porodice ugrađenu u jedno mračno razdoblje ruske socijalističke istorije, optužujući se s jedne, a pravdajući se s druge strane, što je od oca, narodnog neprijatelja, nesposobnog za rat, a sjajnog naučnika, ukrao neka otkrića koja su mu donijela slavu i sjajno radno mjesto.

Dramski tekst, nazvan „krugovi“, nije slučajan, sa stvarnim likovima koji ga okružuju, tetkama, očuhom, Irinom, ali i likovima kao što su Šapat i Plač. „Na skoro svakoj stranici autor se preobražava i prelazi iz jednog vida postojanja u drugi. Ovo delo je svedočanstvo otkrivanja novih mogućnosti i novog načina gledanja na svet. Pisanje je stoga neprikidna molitva pisca i čitaoca“ (iz pogovora).

Jevgenij LJvovič Šifers (1934-1997), s očeve strane porijeklom iz njemačke plemićke porodice koja je u 19. vijeku stupila u rusku službu, a s majčine, iz jermenskog kulturnog roda Pirađanov. Otac mu je bio diplomata i prevodilac, a majka glumica. On sam je stekao status istaknutog pozorišnog i filmskog reditelja, religioznog filozofa i mistika, a ovaj roman ima ključni značaj za njegov stvaralački i duhovni razvoj.

„Smrću smrt uništiv“, u prevodu Draginje Ramadanski, za srpsko govorno područje, 2009. godine objavio je Grafički atelje „Dereta“.

Napiši običnu knjigu, Tomo, bezazlenu, poput bezumlja, čuješ li, i tada će zašumeti lišćem svi krstovi, Tomo, čuješ li, nezlobivu, poput bezumlja. 

 

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime