IGOR PRERADOVIĆ: Matica Mire Otašević

„Stojim kraj prozora i poismatram odbleske bombi kao cvetove na tepetima. Ne osećam ništa osim mirisa lipe kojoj nije vreme. Drhtavim prstima palim preostalu cigaretu. U poslednjoj misli skupljam slike koje pamtim, prizore u koje bi (ponovo?!) da uđem: satenske cipelice, marmeladu od ribizli, škrinjicu od sedefa, odlomke razgovora, niz portreta na zidovima…“

Prije svega, a pošto je prekjuče okončan još jedan, 64. beogradski sajam knjiga i pošto smo sve češće skloni dijeljenju na one za i one protiv, a u duhu vječite kritike, uspjeli smo da i ovoj zasigurno najvećoj svetkovini knjige u jugoistočnom dijelu Evrope nađemo nebrojene zamjerke – što organizatorima, što izlagačima, što piscima, što posjetiopcima i ne mogu, a kao aktivni učesnik preko deset godina, da se ne sjetim jedne anegdote…

Došavši ujutro, Lola je ostao sam na štandu. Ja sam otišao u potragu za jednim naslovom, u onaj dio na spratu gdje antikvari zauzimaju svoje mjesto na sajmu i mada sam rekao da se vraćam za dvadesetak minuta, ostao sam preko dva sata, kao u drugoj dimanziji, što najbolje opisuje taj magnetizam i upadanje u vremenski vrtlog izazvan veličanstvenom knjigom.

Mira Otašević je dramaturg, a bavi se i teorijom književnosti i pozorišta stavljajući akcenat na područje istorijskih avangardi. I sama potpisuje pomalo avangardnu knjigu, roman „Ničeova sestra“ (drugi od ukupno šest do sada objavljenih) i „u koji god izam ovu prozu postavili, iznad njega stoji izrazita originalnost, odmak od pravila i lepota naknadne recepcije…“

Sklona, nazovimo to romansiranim biografijama, već i spominjanje Ničeovog imena u naslovu intrigantno je i pobuđuje znatiželju koju seriozan čitač neće zanemariti i prepuštajući se čarima ovog sjajnog pisanija ne da neće pogriješitiu nego će potpuno uživati i, kao ja s početka ovog zapisa, upasti u tu knjišku maticu u kojoj se pojam o vremenu potpuno gubi.

Prvo izdanje ove knjige objavljeno je 1999. godine u maloj ediciji proze beogradske „Geopoetike“, jednoj od najboljiuh izdavačkih kuća na Balkanu.

„Svet poništava spoljni svet, govorio je Fric, a ja sam volela da ga slušam. Volela sam ga, uostalom.“

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime