IGOR PRERADOVIĆ: Odlazak kozarskog zatvorenika u ruži

Na poeziji
kao na nemogućem.

U svakom stihu dani,
noći
noći!

U svakoj pesmi divna
doživotna
robija.

U crnčenju
postajem,
kristal;

Postajem dobar.

Reč ljubav.
Kad je čujem
oči mi se napune suzama.

U najboljoj snazi
živim.

S ovog zadatka
samo bih rodno ognjište
otišao da branim –

našeg doma davne znake. 

Prije nekoliko dana, u 82. godini, napustio nas je Dragan Kolundžija, jedan od najvećih srpskih pjesnika, pjesnik koji je mnogima, pogotovo iskrenim zaljubljenicima u poeziju, uljepšao i obogatio iskustvo doživljaja iskrenog i naizgled jednostavnog, a toliko prodornog stiha.

Često prokletstvom i sudbinom pjesničkog sina nisam birao i često nezadovoljan bio, ali, eto, baz zahvaljujući tom usudu imao sam priliku da Dragana za života i nekoliko puta, najčešće kratko, sretnem, a svakako viđenje ratne 1993. godine na koridoru života ostaće zauvijek urezano u sjećanju, živeći svaki čas kao da se opet dešava i to sad…

Dragan Kolundžija se rodio 1938. godine u zaseoku Trnjaci. Osnovno i srednje obrazovanje je stekao u Beogradu, gdje je i diplomirao na Odsjeku za jugoslovensku i svjetsku književnost. Prvu zbirku pjesama „Zatvorenik u ruži“ objavio je 1957. godine, a potom još preko 30 knjiga poezije.

Branko Miljković o svom savremeniku i sabratu Kolundžiji 1957. kaže ovo: „On poeziju nije naučio ni od kakvog pesnika, već ga je poeziji učila Kozara, detinjstvo, životinje koje je čuvao, rat…“ A na vijest o smrti ovog velikana, Zdravko Zdravko Krstanović zabilježio je sljedeće: „Imati sudbinu Dragana Kolundžije, a sačuvati dijete u sebi, sačuvati dušu od bijesa i mržnje, to liči na čudo, možda je bolje reći: jeste čudo…“

Jedan od tvojih talasa mi dolazi,
dolazi. 

Čekam te kao što se čeka brod.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime