IGOR PRERADOVIĆ: Sepuka u zlatnom paviljonu

Zašto je tako jezivo videti rasuta ljudska creva? Zašto moramo da zaklonimo oči od užasa kad ugledamo ljudsku utrobu? Zašto ljudi dožive šok kad vide kako curi krv? Zašto su nam ljudska creva ružna?… Kakvo bi samo lice napravio Curukava kad bih mu rekao da sam se od njega naučio takvom razmišljanju pomoću kojega sam poništavao sopstvenu ružnoću? Zašto smatramo da je neljudski kada na ljudska bića gledamo, na primer kao na ruže, ne razlikujući njihovu unutrašnjost od njihove spoljašnosti? Kada bi ljudi samo mogli d aizvrnu svoju dušu i telo, da ih ljupko posuvrate kao što ruže unutrašnjost svojih latica okrenu napolje i da celu svoju utrobu izlože proletnjem povetarcu i sunčevoj svetlosti…

Osim što je jedan od najtalentovanijih i jedan od najizrazitijih japanskih pisaca nakon Drugog svjetskog rata Jukio Mišima (1925-1970), nominovan i za Nobelovu nagradu za književnost, sigurno je jedan od najplodnijih japanskih pisaca.

U vrijeme štampanja „Zlatnog paviljona“ (1956), u svojoj 32. godini života, iza sebe već ima pedesetak objavljenih knjiga i ko zna koji bi konačan broj objavljenih djela ostao iza njega da se ovaj vrhunski stilista, za života slavan i u otadžbini, a i širom svijeta, u 45. godini nije odlučio na sepuku/harakiri, zahtijevajući da se njegova odsječena glava preda japanskom caru, što je odjeknulo u cijelom svijetu.

„Zlatni paviljon“ je jedno od najznačajnijih Mišiminih djela, zasnovano na stvarnom događaju iz 1950. godine i prikazuje složeno patološko ponašanje i konačan zločin iz očaja koji je izvršio jedan mladić (Hajaši Šoken, u romanu Mizoguči), student zen-budizma, za vrijeme priprema za sveštenički poziv u hram u Kjotu.

Kada me je snažan vetar prvi put udario po obrazu, kroz telo mi je prostrujao gotovo čulni drhtaj. Vetar se sve više pojačavao, dok nije postao prava, strašna oluja. Sada mi se već učinio kao nekakav predznak da ću biti uništen zajedno sa zlatnim paviljonom. Moje srce je bilo u tom hramu, a istovremeno je počivalo na tom vetru. Zlatni paviljon, koji je određivao strukturu moga sveta, nije imao zavesa koje bi lepršale na vetru, već je stajao mirno, obasjan mesečinom. Ipak, nije bilo sumnje da će oluja, ta moja zla namera, na kraju potresti hram, probuditi ga i, u trenutku uništenja, lišiti ga njegove dostojanstvenosti.

Ovaj sjajni roman, u prevodu i sa vrijednim predgovorom Dejana Razića, objavio je „Nolit“ 1982. godine.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime