MARIJA MILIĆ: Ko će čistiti naše smeće?

mediji

Prekjuče u novinama slika sa graničnog prelaza, s naše strane. Ne kolone, pustimo to. Tona bačenog smeća pored puta, razgovor sa šoferima kamiona koji se žale da nemaju gdje da odu u toalet, da se operu kad ih na granici dugo drže. Priznaju da su i oni, kao i ostali ljudi, sami dijelom krivi za to. Ali da nije nikakvo čudo, jer su kontejneri uvijek prepuni. Boje se zaraze, niko ne čisti.

Na pitanje “Može li se održati Republika Srpska?“ profesor Miodrag Zec objašnjava da može i kako može:

„Da se narod stisne i ta mala prosvijećena država utegne, da se pošalje poruka da za najsposobnije ima mjesta, da se smanji aparat, poštuje znanje, ukinu divlje škole. Čujem da koliko ima benzinskih pumpi, toliko ima i univerziteta. U Republici Srpskoj postoji vjerovanje da je u Srbiji spas, a spas treba stvarati tu gdje si“, kaže profesor Zec.

Smeta nam radioaktivni i nuklearni otpad sa druge strane granice. Naravno da smeta, zato držimo palčeve da se ta priča sa Trgovskom gorom konačno završi. Zbog ljudskog zdravlja i životne sredine.

Ali zašto nam ne smeta naše smeće?

Ko se kod nas bavi prljavim i nečasnim poslovima, on se SNAŠAO. Kad neko ima problem, pitaju ga  – je l’ ti šta RIJEŠILO? Isključivo prava, rijetko odgovornost, jer neko će drugi to već sve završiti.

Možemo mi i bolje. Ali teško dok akademska zajednica ćuti, osim tek rijetkih pojedinaca. Prosvetiteljstvo je na niskoj grani. Tek tu i tamo omakne se poneki učitelj ili nastavnik koji, iako vrlo vjerovatno došao preko veze, jer drugačije ne može, nešto posla i uradi kako treba. Nemamo nikakvog nacionalnog plana. Ne ulažemo dovoljno u kulturu. Mediji ne pišu sve, nego po tuđoj želji. Ono što je dobro, omakne se.

Fakultetski obrazovane mlade ljude puštamo da idu i sebe lažemo da je to odliv mozgova. Jeste, ako odu da rade u institute kojima su dorasli, a ne da peru čaše ili nečije zadnjice.

Što reče profesor Zec, našem narodu se i prošlost i budućnost, ali što su god dalje, predstavljaju boljom i svjetlijom. I slikovito podsjeća: Ali mi sad živimo i šta ćemo sada? Ne kaže se “hljeb nasušni daj nam za pet dana“, nego „daj nam danas“.

Ostalo je, dakle, da se već danas uteže naša mala prosvijećena država. Ako želimo da od nas nešto bude. I da se čisti naše smeće.

Valjda će to već neko riješiti.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime