MARIJA MILIĆ: Mangupska kritika misli

tunguzija

Prilično tiho, bez mnogo komentara, prošla je jedna maestralna, u najavi reformska stvar prije petnaestak dana u Republici Srpskoj.

Na konferenciji „Obrazovanje za 21. vijek“ ministarka prosvjete i kulture izjavila je da je Republici Srpskoj potrebno KRITIČKO RAZMIŠLJANJE učenika. Uz objašnjenje da je iz tog razloga potrebna sveobuhvatna reforma obrazovanja, kako bi, kad završe školu, bili bolje osposobljeni za potrebe tržišta rada.

Na tržištu rada, ako ga uopšte ima, teško da baš traže kritičku misao. Prije da traže radnika koji može da povuče za šestoro i da se u pravnom dijelu drži obaveza, a manje prava. Jer ako ne bude on, ima ko će. Delegacija na birou ili pred konzulatom, pa biraj gdje ti je volja.

Ali hajde da ne mračimo previše i da pretpostavimo da je zaista tako kako je ministarka rekla. Da će u Vladi kontinuiteta, prvi put, osim zaključka da nešto „treba mijenjati“, da je Vlada „opredijeljena“ i da će Vlada „nastojati“ – nešto uistinu i uraditi.

Da vidimo – kako?

Kako tačno ćemo naučiti djecu kritički da misle? Gdje tačno će steći ta znanja i vještine? Ko tačno će ih prenijeti?

U škole koje pohađaju nemoguće je zaposliti se bez debele veze, a to u startu gasi kritiku. Pitajte bilo kojeg vaspitača, učitelja, nastavnika, pedagoga.

Pitajte djecu, i mlađu i stariju, znaju li ko su intelektualci. Pitajte ih da kažu ime makar jednog akademika u Republici Srpskoj. I šta su od njega kritički čuli.

Neka vam objasne za opstrukcije u formiranju Savjeta ministara, djeca će to sigurno znati. A vi njima, ako vam je baš do kritike, pojasnite kako je taj nebitni i suvišni pomoćni organ istovremeno i najvažniji na ovoj planeti. I kako su nam papa i Erdogan najednom postali manje mrski. Ako znate.

Pitajte ih za apelacije i krize i ko se bavio tim problemima. Sami procijenite gdje ste i od koga u školi, komšiluku ili javnosti posljednji put čuli kritiku i koliko su djeca, a da odrasli nisu ni svjesni, srasla uz dnevnu politiku. Možda će djecu pak, umjesto Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske, kritičkoj misli podučiti izuzetno glasni mudraci, senatori Republike Srpske? Ili pak starije kolege, studenti, koje su kroz partijski obračun i ko zna za čije babe zdravlje oborile banjalučkog rektora.

Recite djeci istinu. Da će, čim se kritički pobune, biti proglašeni mangupom. Ispričajte im da se jednom jedan revizor, ne tako davno, kritički malo zamislio, pa se protiv smjene naposlijetku hrabro izborio – ostavkom. Predložite djeci da, kad krenu u tu školu kritičke misli, pitaju je li moralno ili pak normalno da se jedan ministar kune u diplomu, ali vazda zaboravi da je donese.

Ako već želimo da gajimo kritičku misao, hoćemo li reći djeci da smo i 2009. znali da je NATO bombardovao Srbiju? Kritičko razmišljanje bi dovelo do pitanja – kako je moguće da smo deset godina kasnije, iako su tada rane bile svježije, pametniji šta je bilo prije dvadeset? I zašto su čuvari Srpske tada bez problema potpisali formalni zahtjev za članstvo u NATO?

Jasno je, ne želimo to.

Lijepo je što je ministarka poželjela dobro djeci, ali je sasvim izvjesno da je sa idejom zalutala u slijepu ulicu.

Djeca se neće ljutiti ako im u zamjenu za nepostojeću kritiku nabacimo koji čas fizičkog u sali. Kažu da je u zdravom tijelu i zdrav duh, a bez kondicije, realno, nisu nizašta. A trebaće im kad porastu, bilo za protest ili kontra-protest. Ovdje će, bili naši ili njihovi, sve ostati isto.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime