MILAN BLAGOJEVIĆ: Crtica o jednoj sofisteriji

Sjećam se kao da je bilo juče. Bijaše 2011. godina kada sam se prijavio na konkurs za sudiju Ustavnog suda BiH. Imao sam u to vrijeme više od deset godina sudijskog staža, doktorat pravnih nauka (iz ustavnog prava kao uže naučne oblasti), četvorogodišnju profesuru iz ustavnog prava i, razmišljao sam, neće biti drskost da se prijavim za tu najvišu pravosudnu funkciju.

Pozovu me na intervju u Banju Luku, u Narodnu skupštinu Republike Srpske, jer ona bira na tu funkciju kandidata iz Republike Srpske. Odazvao sam se pozivu i nakon obavljenog intervjua svratim u banjalučki hotel „Bosna“ da se vidim sa poznanikom. Dok sam sjedio sa njim, priđe za naš sto jedan banjalučki advokat da nas pozdravi.

U kraćem razgovoru, na pitanje „kako sam i šta ima“, rekoh mu da sam upravo bio na intervjuu za sudiju Ustavnog suda BiH, na šta mi taj advokat bez imalo zadrške reče: „Nećeš ti proći, proći će Zlatko Knežević“. Nije prošlo mjesec dana od tog susreta, a Zlatko Knežević je izabran tamo gdje se i sada nalazi, pa su se tako obistinile riječi onog advokata.

Pogledam nakon toga Kneževićevu profesionalnu biografiju. Od obrazovanja ima osnovni studij prava i pravosudni ispit, a u struci je bio stručni saradnik u jednom osnovnom sudu, radio je u opštinskoj upravi i zatim kao advokat, ali mu je ipak pošlo za rukom da bude izabran za sudiju Ustavnog suda BiH. Taj sud ništa drugačije (da ne kažem bolje) ne stoji ni kada je riječ o biografijama ostalih njegovih sudija. Jedini doktor pravnih nauka među njima, Miodrag Simović, nema doktorat iz ustavnopravne oblasti. A o ostalim sudijama da i ne govorim mnogo.

Seada Palavrić je osnovni studij prava završila u 30. godini života, radila je u „Termoelektrani“ Tuzla, bila je, kako stoji u njenoj biografiji, „okružna inspektorica rada“ i obavljala još neke funkcije, ali nema ni dana sudijskog staža (baš kao ni Zlatko Knežević). Mirsad Ćeman ima osnovni studij prava, a u struci je radio kao „referent za organizaciju i unapređenje rada organa uprave“, pa kao šef službe u jednoj fabrici „Energoinvesta“ u Tešnju i kao advokat.

Valerija Galić ima osnovni studij prava i pravosudni ispit, a radila je kao savjetnica i sekretar prije imenovanja u Ustavni sud BiH. I Mato Tadić od obrazovanja ima samo osnovni studij prava i položen pravosudni ispit. Tako stoje stvari i sa dvoje inostranih sudija (Tudor Pantiru i Margarita Caca Nikolovska), dok je treći od tih stranaca (Đovani Graso) za sebe u biografiji na portalu Ustavnog suda BiH napisao da je magistar prava, bez nekog posebnog staža kao sudija u svojoj zemlji (Italiji).

E sad, pošto Đovani kaže i da je fakultetski profesor prava, zanimljivo je za objasniti (moram priznati da ja to ne umijem) kako magistar prava može biti fakultetski profesor (kod nas to može biti samo doktor pravnih nauka, mada, ruku na srce, kod nas ovi trange-frange fakulteti fabrikuju doktorate koji se nikako ne mogu mjeriti sa italijanskim magistrima prava).

Zašto ja sve ovo napisah? Učinih to zbog razloga koji je prava muka i nevolja za naše društvo u cjelini. Kako ćemo ubrzo vidjeti, taj razlog je i svojevrsna sofisterija, a ona poput svake sofisterije, pa i one o kojoj sam maločas kazivao, ne mari za istinom.

Riječ je o najnovijoj odluci Ustavnog suda BiH od 5. jula 2019. godine, u predmetu broj U-23/18. U njemu je preduzeće za distribuciju električne energije tužilo čovjeka za neovlašćenu potrošnju struje i traži odštetu od 2.000 KM. Ključno pitanje koje je postavljeno je da li je električno brojilo bilo ispravno, jer tuženi kategorično negira da je krao struju i ističe da je električno brojilo tehnički neispravno, a radnici elektrodistribucije koji su izašli na lice mjesta u zapisniku nisu ništa naveli o tome da li je u trenutku njihove kontrole brojilo bilo ispravno.

Ni prvostepeni sud ništa od toga nije utvrdio, već je požurio i obavezao tuženog da plati elektrodistribuciji kao tužiocu 2.000 KM. Tuženi se žali na tu presudu, ponavljajući i u žalbi da nije krao struju već da je brojilo neispravno, a tužilac ne nudi bilo kakve dokaze kao odgovor na ovo pitanje. Međutim, kao žalbeni sudija koji je zadužen ovim predmetom ja pored ovih problema imam još jedan.

Naime, u Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske je propisano (član 433. stav 1) da se u sporovima male vrijednosti (sa tužbenim zahtjevom koji ne prelazi 5.000 KM) žalba protiv presude ne može izjaviti zbog nepotpuno ili nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga žalbeni sud, dok postoji takva odredba, ne može, i pored njene neustavnosti, da ispituje presudu u tom pogledu.

Ali, sudija ne treba da bude mašina u koju se ubaci prljav veš, pa da ga, umjesto čišćenja, samo dodatno uprlja pozivanjem na još prljaviju (pravnički kazano neustavnu) zakonsku normu. Hoću reći, onaj ljudski dio sudije govori kako u navedenoj situaciji nije pravilno reći da tuženi nije u pravu i da njegovu žalbu treba odbiti samo zbog toga što felerični zakon propisuje da se žalba u sporovima do 5.000 KM vrijednosti ne može izjaviti zbog nepravilno utvrđenih činjenica.

Takvo izopačeno poimanje prava bi moglo dovesti do povrede prava na imovinu tuženog, jer bi on u tom slučaju bio obavezan da plati 2.000 KM, što za naše (ne)prilike nije mala para, iako možda nije dužan, ako je električno brojilo zaista bilo neispravno, a to se može utvrditi samo odgovarajućim vještačenjem, što je propušteno da se učini pred prvostepenim sudom.

I upravo zbog toga sam se, saglasno Ustavu BiH, obratio Ustavnom sudu BiH da proglasi navedenu zakonsku odredbu neustavnom, jer je očigledno suprotna pravu na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Tom konvencijskom odredbom je propisano: „Svako kome su povrijeđena prava i slobode predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu”.

Kad prvostepeni sud ne utvrdi sve relevantne činjenice, time povređuje pravo stranke na pravično suđenje i pravo na imovinu, jer je takvom presudom prvostepenog suda stranka obavezana da plati 2.000 KM koje su njena imovina. Stoga joj član 13. Evropske konvencije garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek, to jest da presudu žalbom pobija i zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenih činjenica, jer Evropska konvencija nijednom svojom odredbom nije dala pravo bilo kojoj državi članici da svojim zakonima propiše ograničenje tog prava, pa ni ograničenje, kao kod nas, da se u sporovima do 5.000 KM vrijednosti presuda žalbom ne može pobijati u pogledu činjenica.

Nažalost, Ustavni sud BiH, onaj personalni sastav prikazan u prvom dijelu ovog teksta, je 5.7.2019. godine donio odluku kojom odbija zahtjev, doslovno navevši da je: „u okviru diskrecionog prava datog državi da uredi sistem država odredila obim i granice ispitivanja žalbe, a sama činjenica da stranka koja je nezadovoljna donesenom  odlukom prvostepenog suda odluku više ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ni na koji način ne dovodi u pitanje garancije iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu”.

Upravo citirano je ne samo ustavnosudijska sofisterija, već i sramota za pravosudnu zajednicu i državu, jer je bukvalno izmišljena norma, kakve nema ni u Ustavu ni u Evropskoj konvenciji, da naša država navodno ima diskreciono pravo da odredi granice ispitivanja žalbe. Time su sudije, pa još ustavne, tako grubo udarile šamar ne samo strankama iz konkretnog predmeta o kojem je riječ, već i Evropskoj konvenciji koja, kako smo vidjeli, takvo pravo ne daje nijednoj državi.

Takav šamar ne može tražiti (niti dobiti) opravdanje ni u oskudnom profesionalnom backgroundu sudija Ustavnog suda BiH. Naprotiv!

(autor je sudija Okružnog suda u Banjoj Luci i redovni profesor ustavnog prava)

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime