MILAN JOVIĆ: Dvije kaste nadmenih

Egoizam. Samoljublje. Samovažnost. Ljudi koji su centar svemira. Najčešće se radi o ljudima koji ne vrijede ništa više od prosječnog građanina. Ali puni sebe, puni svojih zabluda, egoizmom pokušavaju da pokažu svoju različitost u odnosu na druge i pseudo-superiornost.

Na početku sve krene kao lagodno hvaljenje sebe, želja za pažnjom. Kasnije to preraste u patologiju. Onaj trenutak kada određenoj osobi više ne možemo dokazati njenu prosječnost, kada ta zabluda preuzme kompletan um i rukovodi njim. Tada oni postanu gluhi na riječi realnosti. I svaki negativan komentar smatraju kao napad na njihov integritet, kao vid mržnje i kao pokušaj omalovažanja. I takvoj osobi se ne može pomoći, jer ona tona sve dublje misleći da je blizu neba. Udare u sudbinu kao u kameni zid i dotaknu dno sa kojeg povratka nema.

Možda bih mogao da klasifikujem egoizam kao normalan i kao nenormalan. Fiziološki i patološki. Fiziološki bi predstavljao normalnu dozu samovažnosti koja nam pomaže da shvatimo da smo individue koje zavise same od sebe i koje moraju da sopstvenim trudom, rukama i nogama dođu do cilja. Da u normalnim granicama ne prihvatimo tuđe komentare, pogotovo ako su neargumentovani i nastavimo naprijed.

Možda bih mogao i negativne komentare da klasifikujem u dvije kaste – sujetni i konstruktivni. Ovi prvi će biti neargumentovani. To će biti komentari tipa „glup si“, „ružan si“, „debeo si“, „ne znaš“, razne uvrede, psovke i slično. Tu se većinom radi o ljudima koji vas nezadovoljni svojim životom vrijeđaju. I na takve komentare uz fiziološku dozu egoizma je veoma lako postati gluh. Jer nevažni su, ne donose ništa korisno.

Sa druge strane, konstruktivni negativni komentari ili „kritike“ su veoma važan dio razvoja svakog pojedinca. Na njih vam ukazuju ljudi koji za svaku kritiku imaju argumente, gdje je svaka riječ potkrepljena činjenicama. Ukoliko se bavimo nečim a napravimo grešku, bez takvih komentara nećemo biti svjesni te greške. I oni su najčešće dobronamjerni, i potiču od inteligentnijih ljudi.

E, tu dolazimo ponovo do patološkog egoizma. Patološki egoista nikada neće ni razmisliti o važnosti kritike. Njega to ne zanima. On je i za njih gluh. I nastaviće da pravi raznorazne greške, veličajući sebe i dalje.

Iz navedenog, možemo zaključiti dvije stvari.

Jedna je da je veoma bitno imati fiziološku dozu egoizma, samovažnosti jer to će nam pomoći da dođemo do cilja sa što manje grešaka. Da slušamo kritike i iz njih izvlačimo ono najbolje. Kako reče Milan Mladenović: Kako da ostanem isti? Kako da sačuvam sebe od promjene? Samo putem promjene. Tako da koncept životnih ideala i ciljeva ostane isti ali sredstva mijenjamo u mjeri koja neće od nas napraviti licemjere.

Druga stvar je to da ne smijemo pripadati kasti ljudi koji daje negativne komentare koje sam svrstao u sujetne. Uvijek treba da nastojimo da budemo realni. Teško je u današnje vrijeme primijeniti određene religijske norme toga, u smislu da se držimo po strani i nikada ne uzmemo nikoga u usta. Ali ipak, da nastojimo govoriti lijepo o svemu i u svemu vidjeti ono pozitivno. A onda, ukoliko smo u stanju da intelektualnim sredstvima skrojimo argumentovanu kritiku, na nama je koliko smo u mogućnosti da je i primijenimo na druge. Ne zaboravljajući da poštovanje ima samo onaj koji poštovanje daje.

Čuvajte sebe od promjene putem promjene i koračajte prema cilju nastojeći da pravite što manje grešaka i vrednujte druge onoliko koliko oni to zaslužuju, bez patološkog egoizma, superiornosti i nepoštovanja drugih, i uz umjerenu dozu ljubavi prema svemu.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime