MIRSAD KEBIĆ: Guten Morgen – Ćevapi su ljepši od „ikarovog“ nareska

naslov

Brojanje vremena je konstanta od nastanka dunjaluka. Svuda ono ima svoje limite od–do ili prije-poslije. Kod nas u Bosni i Hercegovini već decenijama glavna odrednica je rat. Prokleta riječ oko koje se sve vrti.

Tako i vrijeme. Oni koji danas tamo nadniče za crkavicu, njihova jedina i glavna odrednica je plata. U tom pogledu kalendar je fleksibilan. Po sjećanju na ranija lična iskustva, nerijetko se znalo dešavati da u između dvije plate prodju dva, a nekad i više mjeseci. Medije i imena odgovornih za to nema svrhe više da spominjem. Putovaće i oni, pa ko im halalio-halalio, a svakako to nije tema priče.

Elem, riječ je o brojanju i mjerenju vremena. Tako mi u dijaspori, srećom, rijetko ga mjerimo u kontekstu rata. Najčešća odrednica je godišnji odmor. „Urlaub“ je okosnica oko koje se sve vrti. Godišnji je motiv koji podstiče kako preturiti sve tegobe i nestrpljenje između dva intervala. Nema kuće bez kalendara na kojem nisu podvučene crte i isplanirani dolasci.

Neko za „urlauba“ ide na more, neko se raduje odmoru u planinama, a za mene to znači samo jedno: „Ići kući“. Ići kući znači baš kući. U Prnjavor, gdje i jeste. Sa tim ići kući podrazumjeva se i sve ono što odmor uključuje. Sresti najmilije. Obradovati se majčinom zagrljaju, očevom tapšanju po ramenu, zajedničkom ručku, susretu s najmijima. Uživati u ljubavi. U međuvremenu skoknuti do Banje Luke, popiti kafu s jaranima, ogledati se u Vrbasu.

Ono čemu se svaki dijasporac potajno raduje, a malo koji će priznati da jako za tim čezne, jeste da pojede koju porciju ćevapa. Bezbeli, banjalučkih. Protiv drugih nemam ništa protiv. Travničke slabije volim zbog bravetine u njima, a sarajevski mi nisu blizu. Osim toga, malo koji su bolji od „Mujinih“ kod kina „Kozare“. Nije to više ni stvar navike, niti nostalgije. Riječ je o jednom sasvim običnom guštu koji vam postane neozaobilazan fragment cjelokupnog užitka.

Znam, nisam jednom čuo kakve priče biju dijasporce. Na isti račun i sam sam zbijao šale kao da je juče bilo. Ali i nas treba razumjeti. Ne bi vjerovali da u šalama koje se dijasporcima prišivaju kako bi ih opisali velikim škrticama, leži gomila besmislica. Razumjeće me ko se bude našao i tamo i ovamo. No da se vrnem na ćevap.

Kao neko ko se već par godina snašao u „mecgeraju“, dokučio sam u čemu je kvaka – ćevap, primjerice u Njemačkoj, ne može onom „Mujinom“ ni momak biti. Prosto, riječ je o faširanom mesu. Tamo po zakonu faširano meso smije u upotrebu samo i samo, i ponovo samo, ukoliko je friško. U svakom drugom slučaju rizik uključuje rigorozne kazne. Stisni, pa ga ostavi da prenoći ne bi li ćevap ispao kako treba. Znači, zaboravi.

Dakle, „urlaub“ je nama, ni manje ni više kao mali praznik užitka i ljubavi. Barem je tako u mašti i čežnji. Takva je namjera i želja. Barem dok se ne pređe Sava. Tako upravo ovih dana djelić godišnjeg provodim kod kuće. Umjesto užitka kako dolikuje, bio sam prinuđen da ćevape kod kuće pržim u tavi. Dijelom je i kiša krivac, jer je spriječila „grilanje“.

Kad kažem prinuđen, ne mislim da me iko silom natjerao, već radi toga što mi prisjedoše tamo gdje ih najčešće volim pojesti. Nije da nisam pokušao, ali zbog ratnih tema nisam imao volje. Umjesto o ljubavi, nekoliko glasnih mladića u ćevabdžinici je najnormalnije priželjkivalo neki novi „Krieg“.

Preračunah se. Pa nije davno bilo otkad sam otišao, a rat se najčešće spominjao kao vremenska odrednica. Ova grupa, otprilike mojih vršnjaka, pričalo je o ratnoj taktici. Ne htijući, priča je uši parala, a svaki zalogaj je bivao sve gorči i teže je niz grlo silazio. Slušao sam u nevjerici. A nevjerica je bivala još veća s obzirom na to da su narečeni o ratu pričali najnomralnije, kao ja vama o ćevapima. Nisam, zaista, više imao volje.

Taman kad bi sve loše bilo u mom odlasku, jedno je dobro, a to je da sam se daleko odmakao od sličnih priča, razmišljao sam. Ljudi koje sam čuo, početak devedesetih su zamaptili bez sumnje. Sa sigurnošću tvrdim da nisu bili blizu prvih linija i očlima gledali taktičke igre smrti. Jer da jesu, ne bi tako ležerno o istom razgovarali, smatram.

A zašto? Zašto mržnja umjesto ljubavi, zašto krv umjesto meda i zašto, naposljetku, ne daj Bože, ponovo buđavi „ikarov“ narezak umjesto toplih ćevapa? Bezbroj pitanja, a moja logika odgovora na njih nema. Mogu reći, neka nam je Bog Svemogući na pomoći s nama kakvi smo!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime