MIRSAD KEBIĆ: Velika žalost tuđine

Mirsad Kebić

Decembar istom počeo. Ponedjeljak je. Jutro prohladno sa susnježicom. Zima u najavi. Barem se činilo. Vani je ko mora na posao i radnici gradske čistoće. U našem mecgeraju u Švabingu smo šef i ja u prvoj smjeni.

Sat osmi samo što nije otkucao kad mi rutinu pripremanja salata presiječe skraćeni pozdrav:

– Morgen!

– Morgen – odgovorih učtivo mladiću u radnom odijelom s kapuljačom dukserice preko glave.

– Einen Leberkäsesemmel – zatraži.

– Mit senf drauf? – inertno upitah pa nastavih sjeći leberkez na što on potvrdno odobri.

Za pukog čitaoca koji nije čuo za leberkez, kao što bijah i sam prije dolaska u Dojčland, u najkraćem riječ je o parizeru pečenom u rerni koji se siječe i prodaje vruć u zemički.

Rutinsko tipkanje računa ponovo presiječe isti glas, samo ovog puta malo mekše i veselije:

– Pa i ti si naš!

– Haman će biti da jesam – odgovorih i upitah ga odakle je.

– Okolina Banjaluke.

– Čuj. De de mi to malo lociraj.

– Srbac, ako si čuo, iz Nožičkog, ti?

– Ja sam samo s druge strane Motajice. Iz Prnjavora – dodadoh s osmijehom iz dna duše. Biće da je bio nalet nostalgije u trenutku.

– Stari mi je iz Ilove – reče i proćaskasmo još koji minut o slučajnom upoznavanju.

Nađosmo u priči i zajedničke poznanike. Dunjaluk se sveo na globalno selo. U tom selu sresti zemljaka u tuđini postala je sve češća slučajnost. Učestalija je samo jer je uzrokovana talasom egzoduša NAŠIH iz BiH. Naši pišem namjerno velikim, jer dolaskom ovamo svi postajemo NAŠI. Radost u tuđini više.

Par dana kasnije zvoni mi telefon. Zove me Mirza. Imam ih sad dvojicu među prvima. Onaj moj prvi Mrza iz Mravice, odvajkada i oduvijek moj, trenutno je u Gracu. I on me zove. Igrom sudbine češće se čujemo nego što vidimo. Velika žalost tuđine. Ovaj drugi iz Sane postao je moj u Minhenu. Pisac bi kazao da je tuđina i tu donijela korist što nas je povezala. Bogu Velikom hvala još uvijek smo u prilici da se češće vidimo nego što čujemo. Poselamismo se pa krenusmo dogovarati kafu.

– Šta radiš danas?

– Ništa – rekoh i dodadoh: Standardno telefoniram i čekam.

– Šta čekaš?

– Ispratio ženu opet u Bosnu, pa čekam odobrenje Države da se može doseliti.

– U istoj smo situaciji skroz. Hajmo na kafu da protabirimo – reče.

Kroz pola sata nađosmo se u centru. Tematika haman pa klasika. Da nismo ovdje – šta bi u Bosni? Ja bi vjerovatno bakćao se nečim sličnim kao što i ovo piskaram, a on, u što sam uvjeren, u najmanju ruku bi dosad doktorirao nakon što je magistrirao, pa odselio. Potom se kao i ja našao u mesnici našeg velikog preduzeća.

Samo je pitanje da li bi se, kako mi ovdje volimo kazati „dolje“, uopšte upoznali. Mala je vjerovatnoća da bi, kao što je i mala vjerovatnoća da bi za neka osnovna ljudska prava morali stajati u redu za čekanje kao u tuđinskoj kancelariji za strance. A redovi danom sve duži. I teži. Kao da se na sadaku čeka. Prokletstvo tuđine.

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime