Saša Karanović: „Mračajski proto“ je pobijedio!

Banjalučki reditelj Saša Karanović osvojio je na nedavno održanom Međunarodnom filmskom i muzičkom festivalu „Kustendorf“ specijalnu nagradu za film „Kostakurta“ koji je u podnaslovu označen kao „bajka o Satankrajini“.

Teško je natjerati Karanovića da priča o bilo čemu, a da se u toj priči ne pominju alegorija ili kontekst. Budući da Karanović u džepu nosi i titulu magistra filozofije. Ali, natjerali smo reditelja da uspava filozofa i potom smo besjedili o „Kostakurti“ i o Krajini.

Šta znači Krajina za Vas?

Za mene je Krajina prvenstveno posebna poetika. Prije nego što je jedna specifična vrsta teritorije koja postoji širom svijeta, prije nego što je istorijska kategorija, prije nego što je politička kategorija – ona je za mene poetika.

U početku sam mislio da je moja slika Krajine krajnje lična, da je riječ o ličnoj poetici. Onda sam otkrio da postoji kolektivna poetika u književnosti i u muzici, na primjer, koja je srodna mom osjećaju tog pojma. Otkrio sam Krajinu kod Kočića i kod Kulenovića. Njih dvojica su za mene bili veoma znajačni.

Naravno, ta poetika postoji i kod Ćopića, ali na drugačiji način. Uvijek sam majci govorio – jer je ta Visoka Krajina njena očevina – da nikada u životu nisam vidio plemenitog Krajišnika u selima u kojima sam boravio. Pogotovo ne plemenitog muškog Krajišnika.

Jesam vidio plemenite žene, ali su muškarci najčešće ličili na Kočićevog „mračajskog protu“. To je poetika koja u sebi ima prkosa, groteske i izopačenosti, ali se oni uvijek posmatraju iz perspektive ljubavi – nekakva milina grotesknosti, poput riječi „krvca“, poput tog tepanja liptećoj krvi bližnjeg.

Meni se ta groteska činila lijepom, plašila me, ali sam je u isto vrijeme vidio i u sebi, u svom đedu, svom komšiji – u ljudima koje volim. Zato sam pokušao da vidim kako je moguće voljeti grotesku, kako je moguće misliti da ona u sebi krije nekakvu dobrotu, pa time i istinu.

Da li je ta izopačena Krajina zapravo Vaša Satankrajina?

Jeste. Htio sam da naglasim da se radi o izokrenutim vrijednostima. Odatle to „satan“. Htio sam da pokažem šta se dešava sa pojedinim likovima kada klonu duhom, šta se dešava kada Kočićev ili Ćopićev plemeniti Starac uđe u crnilo. Zato se prepoznaje duh Kočićevog „mračajskog prote“ koji je njegova najmodernija pripovijetka, pa mi je i zbog toga bio zanimljiva građa za igranje. Uostalom, smatram da je Mračajski proto pobijedio u Krajini i da je i zbog toga, na žalost, najmoderniji Kočićev lik.

Da li je „mračajski proto“ svjesna referenca u „Kostakurti“?

Ta struktura dolaska i posjete kumu je najveća referenca na Kočića. Tamo dva dječaka odlaze da vide najgoreg čovjeka u čitavoj Krajini, Protu, a kod mene grupa lokalne djece vodi jednog gradskog „dečka“ da posjeti svog starog kuma i da ga nagovori da nipošto ne dolazi na slavu. Prota kod mene postaje Kum, imamo vodiče i otkrivanje tog neobičng lika, a ostalo sam skrpio sa raznih strana i malo šta zaista ima direktne veze sa Kočićem.

Koliko je uloga kuma značajna u srpskoj (pseudo)mitologiji?

Kum ima značajne funkcije. U nekim krajevima kum nema ulogu kakvu ima u Krajini. Znam za običaje kada se kum čeka, kada je počasni gost, kada ga djeca dočekuju i ljube u prsa. Taj Prota je mogao ostati prota i kod mene, ali primarni motiv filma je slava, odnosno antislava kako je to tačno opisao jedan kolega nakon gledanja filma, tako da je Proto postao Kum.

Zašto slava?

Počelo je čisto kao interesovanje za taj naš slatki fenomen užasnog pretjerivanja i prkošenja oko svetog, molitvenog, hrišćanskog pira. Slava jeste gozba, pa joj i priliči pirovanje, ali svi znamo da je slava mnogo više od okupljanja oko supe i sarme. Iako i to dvoje zaslužuju svetkovanje.

Nekako je ona dobra slika nas i daje toliko prostora za dramu. Tu je tradicija, porodica, paganstvo, hrišćanstvo, a ne zna se oko čega smo više pogubljeni. Pogotovo taj spoj hrišćanskog događaja i eksplozije apetita mi je bitan, jer i jedno i drugo, i događaj i apetit, smatramo neotuđivim dijelom svog identiteta.

Kakvog je karaktera ludilo naslovne junakinje?

Ona se sama desila. Taj lik razvijam dalje, jer sam se ogriješio o njega. Ona je u ovom filmu bila izgovor za gomilu raznih fascinacija. Jedan dio priče o Kostakurti je potekao iz priče o Zmaju od Šipova i momku koji je bio njegov rob. Viđao sam takve ljude po selima. Htio sam da ih pokažem, ali da ih istovremeno ne infantilizujem ili poružnim. Možda je to grijeh, ali to je dio priče. Kostakurta jedina razumije gdje se nalazi. Nju više ništa ne može da iznenadi. Zna da ne može da izađe odatle. Ona je izviđač. Poznaje teren i mentalitet. I ona se po tom terenu i po tom mentalitetu kreće kao riba u vodi. Ona je vodič kroz svijet Krajine. Ono što je u Kočićevoj pripovjeci.

A Cecina pjesma „Ličiš na moga oca“?

Čudna su to vremena bila. U toj pjesmi su se sreli Ceca, Marina Tucaković i Futa. O njima pojedinačno možemo svašta reći, ali desi se, na marginama njihovih talenata i mana, značajna stvar koja je izuzetna i lijepa. Kao što je lijepa ta pjesma. Ta divota pop-kulture koja u lake i frivolne note može da sakrije velike istine.

A „Ličiš na moga oca“ je ranjiva pjesma, pjesma koja govori o ženama. I koja me vraća na priču da sam plemenite Krajišnike viđao isključivo među krajiškim ženama, majkama ili bakama. Zbog toga lik Kostakurte želim da konkretizujem, da dalje radim na njemu. Ona nije jurodivo dijete, ali na nju gledaju tako. Jurodivost je valjda grcanje istine.

Da li je za reditelja oteževajuća okolnost kada piše sopstveni scenario?

Mislim da postoje dvije vrste reditelja – oni koji znaju da će se baviti samo režiranjem, odnosno koji traže materijale i oni koji pišu sopstvene stvari. I dalje želim da napišem dobar scenario. Od početka do kraja. Ne pišem za druge, pišem za sebe, bez obzira na to da li ću kasnije sam režirati taj tekst ili ne.

Tražim pomoć u literaturi i od toga gradim svoj svijet, svoju scenu. Nemam neki pijetet prema izvorima koje korstim, bezobrazno uzimam slike i scene čisto na pojavnom nivou, ali pretpostavljam da se srodnost tih materijala kasnije sama manifestuje mimo mene. To se desilo i sa ovim filmom, jer i dalje ne mogu do kraja da stanem iza svega što on govori. Malo sam aljkav po tom pitanju, ali nadam se da ću se uljuditi uskoro.

Da li filozof smeta reditelju?

Izbjegao sam tu situaciju. Morao sam da je izbjegnem. Što dalje idem od konceptualnog mišljenja, osjećam više zadovoljstva i uspjeha u filmu. Zato uzimam slike i scene, čisto na nivou ukusa, pa ih spajam u nešto veće, a da ne znam često šta one same po sebi znače ili šta hoću da kažem s njima.

Tek kasnije, kada dođem do konstrukcije filma, pokušavam da vidim zašto sam napisao nešto ili zašto sam posudio nešto iz neke knjige ili filma. Najčešće mi se ne sviđaju stvari koje tako saznam o sebi i svom ukusu. Onda možda konceptuališem i filozofiram da bi se opravdao sam sebi.

Republika Srpska je za 20 godina napravila samo jedan film. Da li su zaista problem samo pare?

Stvari reaguju jedna na drugu. Nisu statične. Sad kad pogledamo sami sebe i vidimo oskudicu izraza, vidimo nemuštost svoje kulture, lako ćemo reći „pa da, ne radimo, lijeni smo“. Ali kad imaš pare i kad imaš industriju, onda progovaraju čak i oni na koje nisi mislio, oni od kojih to možda nisi ni očekivao.

Pare podrazumijevaju pažnju o stvarima, organizaciju, promisao – to znači „pare“. Kada kažemo „nema para“ obično to znači da ste prepušteni sebi i ličnoj gladi duha da se nečeg dokopate, da nešto saznate i nešto uradite. Suludo je jednu kulturnu politiku posmatrati sa tog spartanskog ugla: ko preživi divljinu, taj vrijedi.

Jer nije preživljavanje sport o kojem ovdje govorimo, nego briga, svjesna briga. Moj film je proizvod takve brige, brige mojih profesora na Akademiji, brige Saše Hajdukovića, brige Brane Janković i „Bosonoge“ produkcije, brige Ćele i Radetića iz „Nomad filma“ i mnogih drugih ljudi. I evo, kao rezultat te brige imate „Meso“, imate moj filmić, imaćete „Kosti“ i sustićemo taj jaz između godina koje su prošle i broja filmova koje smo napravili. Nadam se.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime