SAŠA ŠMULJA: Cjeloživotno učenje

O humoru

U pojedinim društvima odavno postoji neka vrsta jezičke policije koja se stara o ispravnosti i čistoti jezika u javnoj upotrebi, dok se u nekima govori čak i o mjerama lingvističke bezbjednosti.

U prvima postoji represija nad svakom vrstom javnog odstupanja od norme, a u drugima nema tolerancije prema stranim riječima i uticajima. Između ostalog. Kod nas, srećom, ne postoji ništa tome slično. Tolerantni smo prema gramatičkim deliktima, a bodljikave žice ne razmotavamo ni pred tuđicama, tim verbalnim migrantima iz jednog jezika u drugi.

Tu i tamo pojave se kod nas promotivni materijali pomoću kojih se vrši popularizacija pravopisne vrline. Ponekad treniramo strogoću osuđujući ortoepske grijehe bližnjega svoga, drugačiji izgovor, sva ta pomjeranja artikulacije u seoskim, a bogme i u gradskim govorima, pogrešne akcente i slično. Zbog svega toga često etiketiramo druge, često nesvjesni da tako proizvodimo otuđenost i predrasude, pretvarajući bližnje u strance.

Nažalost, nismo tako brzi na obaraču kada je potrebno izreći javnu opomenu za neodgovornost u verbalnom ophođenju ili za neprimjerenu upotrebu jezika u političkoj sferi. Rijetko kritikujemo i uglavnom tolerišemo tu vrstu nemara i nipodaštavanja vlastitog jezika, iako smo svjesni da je šteta koja se na taj način nanosi zajednici nemjerljiva i uglavnom nepopravljiva.

Svjestan sam da misija političara nije prevashodno ni jezička ni prosvjetna, ali bi i političari trebalo da budu svjesni sopstvene odgovornosti prema jeziku kojim govore. Taj jezik je osnova za sve poslove i obaveze koje jesu njihova primarna misija. Dakle, ta osnova nije ni novac, nisu to ni status, ni položaj, ni uticaj. To je prije svega srpski jezik. Jezik pristojne i primjerene političke poruke, parlamentarnog diskursa, kvalitetne debate i korektnog ophođenja. A ne jezik političke i ljudske prostote, logoreje i bahatosti.

Zaista, znaju li to neki naši političari parlamentarci? Jesu li svjesni da vrlo često, zabrinjavajuće često koriste jezik koji nije dostojan Narodne skupštine Republike Srpske? Jesu li svjesni da se često vulgarno i neprimjereno izražavaju? Jesu li svjesni da su jezik kojim govore dobili u nasljeđe od onih koji su ga mnogo bolje čuvali i njegovali u mnogo težim uslovima i vremenima? I da je to jezik koji bi i oni sami, isto tako, jednoga dana nekome trebalo da predaju u amanet.

I pored svega navedenog, želim da vjerujem da u našem društvu još nije došlo vrijeme za formiranje jezičke komunalne policije. Zbog toga vrijeme koje nam predstoji i preostaje mora biti vrijeme mnogo izraženije svijesti o jeziku. Sopstvenom jeziku.

Imajući u vidu činjenicu da živimo u eri velikih priča o cjeloživotnom učenju i kontinuiranom sticanju ove ili one vrste znanja, nažalost, moramo konstatovati i da se o cjeloživotnom učenju i njegovanju sopstvenog jezika ovdje razgovara vjerovatno i ponajmanje. Ako se uopšte i razgovara. A takva vrsta učenja i usavršavanja nam je, očigledno, najviše potrebna. U političkoj, a i brojnim drugim sferama.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime