SAŠA ŠMULJA: Klanac priča

O humoru

Klanac priča je za mene najbolja Ćopićeva metafora, najpoetičnije mjesto, prostor sreće, srce Ćopićevog stvaralaštva. Toliko je tu simbolike sažeto i emocija zgusnuto. Nije to utopistička vizija niti Ćopićeva težnja da stvori savršeno drugdje. Nije to ni izgubljeni raj, to je, ako ćemo pravo, pronađeni raj ili bezvremeni lični raj u kojem žive neki Ćopićevi likovi.

Ne zna mnogo ljudi za tajnu Klanca priča niti su se tu mnogima desile bajkovite pustolovine. Klanac je i realni, ali i povlašćeni prostor. Čak i kada se u njega učitava ratni realitet, pa su tu neke radiostanice, radionice za popravljanje oružja i tome slično, imamo osjećaj kao da se radi o bezvremenom svijetu i posljednjem pribježištu.

Na pitanje zašto baš Klanac priča, sam pisac daje odgovor: „Zato što svak iz okoline zna bar jednu-dvije priče o čudnim događajima i doživljajima iz toga klanca. A tek neki sijedi đedo ili kakva brkata baba, ihaj, znaju ih punu puncijatu torbu, i još bi pretekla poneka da se nađe za čobane kad ih baka zamoli da joj pričuvaju žutu kravu bez jednog roga.” To je tek početak, a već se šire zjenice djeteta u nama. Ćopić u vidu Klanca priča i sjećanja na bezbrižne pustolovine u njemu metaforizuje kolijevku djetinjstva, što je jedini raj koji ovdje nema premca i jedini nepresušni izvor priča koje su to djetinjstvo nemjerljivo bogatile i napajale.

S melanholijom se u ovom momentu prisjećam svoje bake koja je meni u djetinjstvu bila neka vrsta Ćopićevog mlinara Dundurija, jer je na svaku situaciju odgovarala tako što mi je pričala, bez obzira da li me je nešto boljelo, da li me trebalo uspavati ili mi prosto – pričati priču. A pričama je nazivala upravo bajke, nikad nije koristila izraz bajka. Te priče su za mene imale tada, ne neko estetsko značenje nego upravo ono osjećanje zaštićenosti i blaženosti kakvu osjeća, recimo, mali Ilijan kad ga Dundurije zaštiti i zauvijek straha oslobodi njegovu djetinju dušu.

U tom smislu Klanac priča jeste raj, raj djetinjstva kao jedinog doba u kojem je čovjek pošteđen strahova i drugih životnih demona. Zar nije djetinjstvo taj raj u koji vazda možemo da se sakrijemo od spoljnjeg svijeta, pa i rehabilitujemo svoju umornu dušu? I zar to ne činimo djetinjarijama redovno, vraćamo se iznova u neku Pećinu malog mačka kako bismo sebi načinili upravo taj povlašćeni prostor, nedostupan drugima, i tamo pronašli rješenje za ono s čime ne možemo da izađemo na kraj u stvarnom životu. Tek potom se ta simbolika može odnositi na neku spoznaju ili prosvjetljenje.

Kod Ćopića bismo mogli, ruku na srce, pristati na to da u Klancu priča ili u Pećini malog mačka nema ničega fantastičnog i da bi to mogla da bude tek simbolički iskazana realnost jednog, zaista, tamo nekog klanca i neke tamo krajiške pećine, slučajno otkrivene u prostoru i vremenu. No, u simboličkoj ravni Ćopićevog djela ne možemo prenebregnuti da se radi o pećini koja postoji u značenjskom prečniku od prostora dječije sreće, pa do samospoznaje zrelog čovjeka. Kod Ćopića i jedno i drugo.

Ćopić svoju zrelost dostiže stvaranjem najboljih djela posvećenih djeci. Iako u romanu za odrasle (Delije na Bihaću), Klanac priča je jedan od onih motiva koji su i te kako prijemčivi za djecu i one koji su ostali djeca. Počev od imena njegovog stalnog stanovnika: Dundurije. Jednom tako naglas izgovorih Dundurije, kad će moj sin, tada još sasvim mali dječak, prekidajući neki svoj „posao”: Dundurije?! Ko je Dundurije? Pažnja odmah privučena sto posto, zjenice odmah cakle.

Dalje, to su kod Ćopića naglašeno i višestruko zaštićeni prostori. Tamo ne može da dopre rat, tamo ne mogu da se uvuku zla ovoga svijeta. Zato i jeste raj. Zato Pećina malog mačka i u njoj kućica predstavljaju vrhunac Ćopićeve lirske arhitekture, njegovog demijurškog nastojanja da načini i što bolje ušuška dječiji raj ili raj djetinjstva.

Teorija književnosti danas brojnim pojmovima određuje takođe brojne postupke i odnose tzv. sekundarnih svjetova prema onom primarnom. Kod Ćopića se Klanac priča svakako može definisati kao takav, sekundarni svijet ili prostor. Klanac je subverzivan, jer u ovom slučaju sadrži tajnu aktivnost, ne samo u službi revolucije, nego i u službi djetinjstva.

Slično je i u romanu Orlovi rano lete, gdje dječaci takođe imaju posebno zaštićen i naročito izolovan prostor za svoje djetinje „subverzivne” aktivnosti. Taj prostor je alternativan, a ne bih se usudio da ga nazovem i hronotopom, jer mi se nekako čini da je kategorija vremena u Klancu priča dobrano, ako ne i u potpunosti ukinuta. Idealnom Klancu priča. Dundurije nema godine. Priča, kao i rijeka koja pokreće raspričani mlin, nema trajanje i, iako teče, ne mijenja se, nasuprot važećem mišljenju da se sve mijenja.

Sve to veoma snažno implicira, ako ne vječnost, a ono neprolaznost. Djetinjstvo kao možda najprolaznija i najlamentovanija kategorija čovjekovog života, možda je tim Ćopićevim alteritetima upravo sačuvana od prolaznosti. Na kraju, deziderativni, priželjkivani idealni svijet koji čitaoca ne može ostaviti ravnodušnim. U ratnom vremenu ili u nekoj drugoj nevolji kada smo djeca (ali i kada smo odrasli) priželjkujemo neki spas, neki tajni prolaz u bolji svijet, neki čarobni ormar ili neko čarobno ogledalo.

Pogledajmo samo kako je to velikim piscima bilo moguće umjetnički ovaplotiti i ovjekovječiti. Petar Pan je u Nedođiji, Alisa je u Zemlji čuda, Doroti je u Ozu, sve to na ovaj ili onaj način metaforizuje igru, fantaziju i djetinjstvo kao avanturu koja nema kraj. Hari Poter je siroče kao Ilijan, a njegov svijet čarobnjaka je takođe alternativna, fantastična realnost u odnosu na primarnu stvarnost u djelu.

Frodo Bagins liječi rane u vilinskom Rivendelu kao Đurajica Orajar u Klancu priča, i jedan i drugi u bezbjednoj zoni oko koje se kovitlaju mračne sile i iščekuju odsudne bitke. Pribježište je uvijek neophodno, dječija književnost je prepuna alternativnih svjetova i u jednom svom aspektu čak je eskapistička. Bijegom od surove stvarnosti oduvijek su se gradili ovakvi svjetovi, bilo u duši, bilo u književnosti koja ih na najubjedljiviji način oblikuje.

Dundurije je definitivno krajiška verzija i stilizacija nekih drevnih staroslovenskih mitskih bića, ali ništa manje ni Lijan, ako uzmemo u obzir da su stari Sloveni u svojoj religiji imaginirali bića koja su gospodarila poljima (npr. Polevoj, Polevnik) itd. Naravno, nikad to neće biti doslovno onaj neko iz mitologije, religije ili književnosti, ali dovoljno je da podsjeća.

Ćopić je najjači u tim reminiscencijama, u podsjećanjima na velike teme i likove svjetske književnosti. Kao što su donkihotovska tema i, uopšte, servantesovski, pa i šekspirovski humor. No da li samo humor ili nešto malo dublja suština, suština koju nagovještava tužno, melanholično lice koje ugledamo kad junaka zamislimo bez komične maske. Kao što rekoh, za mene je dobrota junaka, njegova benevolentna ludost i u isto vrijeme puna svijest o tome da je bezazlena luda, nešto što Ćopića najsnažnije vezuje za Servantesa.

Alonso Kihano je Dobri, a taj epitet bi mogao da ponese i svaki Ćopićev junak i to upravo ovako, napisano velikim slovom. Lijanova ili Jovandekina igra, njihove maske narodnih luda, kriju tužno lice njihovih individualnosti, ali i realnosti koje svojim smijehom oblikuju, oplemenjuju. Ta dobrota, čista, nepatvorena pravednost njegovih junaka, za mene je ono najplemenitije u Ćopićevom djelu, to je ono što i najsnažnije svjedoči o rajskom.

Dundurije je neka vrsta živog kumira, čuvara svetih gajeva, povlašćenih prostora koji su u drevna vremena takođe bili neka vrsta azila. Čudesno je koliko je toga svjesno ili nesvjesno uneseno u književnost, naročito u djelima pisaca koji su, poput Ćopića, živjeli i stvarali na samim izvorima folklorne baštine čiji nezapreteni slojevi fasciniraju do ludila.

Klanac priča bi, sljedstveno tome, mogao biti i neka vrsta Elizija, prostora koji je bio povlastica pravednika i blaženika kod starih Grka, otud Jelisejska polja koja je već Aristofan u svojim Žabama smjestio u podzemni svijet. I da, kud god okreneš, Ćopićevi realiteti na ovaj ili onaj način komuniciraju s drugim svijetom, sa zaumnim i onostranim, a prilagođava ih, naravno, potrebama književnosti i čitalaca.

To smirenje duše, ta čitalačka djetinjska ataraksija koju bezmalo svako kod Ćopića pronalazi, nevjerovatan je dar i naš pisac ga literarizuje kao neko ko je i sam napojen tajnom folklorne magije. Klanac priča je izvor i ishodište te priče i te tajne, i zaista jeste povlašćeni prostor, prostor povlašćenih, simbolički raj.

Ali tek nešto malo prije tog značenjskog sloja, nalazi se onaj fascinantni sloj narodne, folklorne imaginacije, za koju je Klanac priča mjesto na kojem se priča i čovjek susreću, prepoznaju, međusobno prožimaju. Mjesto na kojem priča nastaje kao novi entitet, mjesto koje podstiče imaginaciju na stvaralački čin. Pa kaže: „Ne treba se čuditi što i ovo čudno kloparanje na ukrivenoj stazi izaziva svakojake misli. Šta bi to moglo da bude? Možda se opet događa nešto od čega se pravi takva priča…”

Klanac priča je ovdje nalik onoj slavnoj Vuksanovićevoj Semolj gori, koja je svojim izgledom, zvucima i pojavnošću uopšte, zapravo podsticala narodnu imaginaciju i stvaranje priče. S razlikom u tome što je kod Vuksanovića pretežnije to goletno, demonsko i htonsko u značenjima i porijeklu, dok su kod Ćopića, rekli smo, bujnost, krajiška prirodna ljepota, ljudska dobrota i pravednost kvintesencijalni sastojak priče.

Priče, a i pjesme, nema ovdje suštinske, a kamoli žanrovske razlike. Svoju prvu pjesmu Ilijan je zapjevao s Dundurijem. I od tada je neprestano pjeva, neprestano s njegovih poljarskih usta teku razigrani i djetinjasti stihovi, milujući dobrotom drugu djecu. Igrajući se strogoće i ludosti, Lijan zapravo dobrotom miluje sve te dječake i odmetnike, kasnije vojnike i krajiške delije.

Priča i pjesma ne prestaju. Uz Branka Ćopića vrijedi da smrti nema, ali priče i pjesme ima, i čudesne basne u sate kasne. I tuge i melanholije. I zvuka udaljenog seoskog mlina iz djetinjstva. Klanac priča je „začaran”, ali ne sam po sebi, nego zato što smo ga sami, svojom maštom i svojom nasušnom potrebom, takvim načinili. Radi svoga razgovora, što bi moja baka znala reći.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime