SAŠA ŠMULJA: Možemo li biti kao djeca?

O humoru

Prije nekoliko dana moje mlađe dijete me upitalo: „Tata, hoćemo li se mi ikad morati odseliti odavde?” U meni se tog trenutka uskovitlalo milion stvari, ali sam pokušao da joj mirno odgovorim i dam obećanje da nećemo. Nakon toga, uslijedilo je novo pitanje: „A zašto svi moraju da se sele?”

Kad porastemo, na lakši ili teži način naučimo da je sve to normalno, da odlaze i da se sele prijatelji, komšije, dragi nastavnici, sugrađani. Normalno je i mi da se selimo, da odlazimo od roditelja, prijatelja, sugrađana. Normalno je i da smo tužni zbog rastanaka. Sve je normalno kad porastemo. Ali, dok smo mali želimo samo da znamo da naša mala tvrđavica, naše sigurno mjesto pod suncem zauvijek ostaje tu gdje jeste i da se to nikad, ama baš nikad, neće promijeniti. To saznanje bi trebalo da bude, doslovno, jedno od dječijih prava.

Kao neko ko se selio dvadeset puta u životu i čija je prva tvrđavica nestala u ratnom plamenu, poprilično sam oguglao na selidbe. Kao neko kome su u istoj godini, mnogo prije ovih migracija, odselili najbolji prijatelj i najbolja prijateljica, otvrdnuo sam i na odlaske ljudi iz svog života i svoje okoline. (Svakako, nisam ni jedini ni usamljen u svemu ovome.) Ali, ono što nikako ne bih mogao podnijeti, to je da ne ispunim obećanje svome djetetu, obećanje da ćemo ostati tu gdje jesmo sve dok postoji to dijete u nama.

Znam da će mnogi pomisliti da je sve ovo aluzija na naše aktuelne društvene i političke prilike, seobe, odlaske itd. OK, svjesno rizikujem da budem shvaćen kao neko ko patetično želi riječima i emocijama da zaustavi neumitnu seobu naroda, odliv prijatelja, kumova, komšija i kolega, nešto tipa „ostajte ovdje”, navodno iz političkih razloga.

Jer, aktuelne seobe i jesu, prije svega, stvar politike. Politike koju su među sobom dogovorile najmanje dvije države: jedna kojoj treba svježa krv da bi preživjela i druga, koja iz istog razloga krv pušta sama sebi, pritom uporno zaboravljajući da je ovu ponekad potrebno i zaustaviti da bi se preživjelo. Ili pokušalo preživjeti.

Nikome ko je otišao ne treba zamjeriti što je otišao. Svako traži svoju sreću i srećno mu/joj bilo. Sreća je nekome u novcu i statusnom simbolu, nekom u prestižnijem radnom mjestu, nekome u izbornoj pobjedi ili političkoj osveti, a nekom samo u onome što može usrećiti njegovo dijete i dijete u njemu. Pitanje je: hoćemo li odlaskom zaista promijeniti svoju sudbinu i sudbinu svoje djece, naročito s obzirom na ovo posljednje, najvažnije.

Odgovor ne znam. Znam samo kojim i kakvim ljudima ne želim ni najmanju sreću u tome što rade. To je onaj soj zbog kojeg djeca i danas pitaju roditelje zašto svi moraju da se sele. To su oni zbog kojih mnoga djeca i moraju da se sele, da zajedno s roditeljima napuštaju prostor sreće, srce i kolijevku svog djetinjstva. Ili da tuguju za drugarima koji su odselili. Oni zbog kojih ovdje roditelji mnoge djece gube ili uopšte ne mogu da nađu posao. Zbog kojih preživljavaju na mizernoj plati. Zbog kojih ne mogu odvesti djecu na more. Zbog kojih mnogi nisu ni postali roditelji. I zbog kojih neki roditelji, mnogi roditelji u ovoj (i ne samo ovoj) državi, nisu u mogućnosti da ispune dato obećanje. A željeli bi.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime