SAŠA ŠMULJA: Ponos i predrasude i zombiji

O humoru

Kada je birala naslov za jedan od svojih najboljih romana, Džejn Ostin sigurno nije ni slutila da će ga se kroz dva vijeka ljudi prisjetiti na jedan neobičan način. Tačnije, na dva neobična načina.

Ponos i predrasude na ovim našim prostorima dva su neizbježna sastojka svakodnevnog života i svih velikih priča, naročito onih o identitetima, vrijednostima, orijentacijama i uvjerenjima. I naročito onda kada se održava centralni igrokaz promocije nenormativnog seksualnog ukusa i pripadajućeg mu ponosa.

U danima kolektivnog „izlaska iz ormara” u kakvoj ekssocijalističkoj prijestonici svi oni koji imaju nešto javno da kažu u vezi s „Paradom ponosa”, bez obzira na to jesu li za nju ili protiv nje, kao da godinama čitaju isti scenario, igraju iste uloge i izvode dobro uvježbanu, zajedničku tačku sa uobičajenim elementima, epitetima i stereotipima kojima se međusobno časte.

Drugi neobičan način da se prisjetimo ovog klasika engleske književnosti jeste da se osvrnemo na njegovu bizarnu savremenu adaptaciju (onu sa zombijima), koja nosi naslov kao i tekst koji upravo čitate. Teško je povjerovati da „zombifikovana” verzija Ponosa i predrasuda zaista postoji, ali je činjenica da pojedini stvaraoci savremene kulture u „nemrtvo” nastoje pretvoriti i ono što je u književnosti već besmrtno. Potom shvatimo da je ovaj šund zapravo izvanredna alegorija savremenog svijeta, makar to i ne bila autorska namjera.

Ko god se na ovom svijetu razbacuje ponosom i predrasudama (bile one seksualne ili neke druge), u svoju i zajedničku stvarnost zaista uvodi imaginarne demone i strašila, iracionalni strah od bića bez duše koja imaju tu simpatičnu moć da nas pretvaraju u sebi slične. A postati kao tamooni, nije li to iskonski strah svih onih, naizgled ponosnih, a zapravo nesigurnih i duhovno razbaštinjenih, kakvih je u društvima poput našeg ponajviše.

Strah od takve vrste zombija, međutim, nemaju samo oni koji dubokoumno konstatuju da je homoseksualnost bolest ili oni koji superiorno uzvraćaju da je tradicionalna porodica (pa čak i crkva) izvor svih zala i zatucanosti. Oni koji s vremena na vrijeme ubiju zombija u bližnjem svome ili oni koji javno nabrajaju popove pedofile. Strah od zombija postoji i u mnogo naprednijem svijetu. Mi od tog svijeta učimo, od njega prepisujemo, njemu svakodnevno težimo. I tako u krug.

Iako je to mučno iskustvo, pomenutu adaptaciju trebalo bi neizostavno konzumirati, jer ona suštinski nije daleko od istine. Savremeni svijet u velikoj mjeri počiva na jednoj paranoidnoj premisi da su zombiji među nama i da danonoćno moramo biti na oprezu. I na drugoj paranoidnoj premisi da zombiji odnekud dolaze po nas, da dolaze kod nas, da nisu naodmet ni bodljikava žica niti taraba, pa ni sve drugo što bi nas efikasno ogradilo i odvojilo. Prva premisa je u funkciji otuđenja i unutrašnjih, imaginarnih ograda. Među ljudima i njihovim uvjerenjima. Druga pak opravdava fizičke ograde i utvrđenja, bodljikave žice i pogranične zidove. Među narodima i njihovim kulturama. Jer zombiji, to su drugi.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime