SAŠA ŠMULJA: Transfašizam

O humoru

Ovu riječ sam najprije izgovorio u šali, odgovarajući nedavno na pitanje prijatelja u vezi s ideološkom i društvenopolitičkom situacijom u najširem kontekstu i u vremenu u kojem živimo. Nijednom šalom, međutim, danas nije tako jednostavno relaksirati napetost povodom svega što se dešava i što je ideološki opterećeno u javnoj sferi, ne samo kod nas nego i u svijetu.

Riječ mi je tada zazvučala neobično ali moguće, te odlučih da provjerim da li je kao takva već negdje korišćena. I jeste, ali samo na engleskom i nekim drugim stranim jezicima. Uprkos tome, koliko sam mogao da vidim, „službenog” značenja ove riječi nema nigdje. A neslužbeno, ona se koristi da označi angažovanu fobiju od mnogo čega što počinje na „trans”, pa čak i od hrane zasićene transmastima. To baš i nisu bila značenja kakva sam tražio, bolje rečeno priželjkivao.

Inače, u engleskom jeziku postoji više stotina riječi koje počinju prefiksom „trans”, a on najčešće znači „kroz”, „preko”, „s one strane” i slično. Na primjer, transnacionalno je sve što prevazilazi granice jedne nacije i tiče se druge (ili drugih). Transdisciplinarno je sve što prevazilazi okvire jedne naučne discipline i uključuje drugu. Po toj logici, transfašističko bi moglo da bude sve ono što prevazilazi granice jednog fašizma i priziva drugi.

Jer, fašizam danas uistinu nije samo jedan. Fašizmi su danas mnogi i u mnogim sferama. Hipertrofija pripadanja proizvela je u savremenom svijetu nastanak velikog broja pojava koje počivaju na matrici kolektiva kao „snopa”, matrici koju čine ideološka identifikacija, unisono mišljenje i nastupanje u zatvorenoj formaciji.

Pomenute pojave počivaju i na potrebi isključivanja, negiranja ili naprosto ignorisanja svega onoga što ne pripada poželjnom ideološko-istomišljeničkom ključu, savezu podobnih i njihovom ekskluzivnom vrijednosnom sistemu. To je danas zabrinjavajuće čest način društvenog povezivanja, političkog pripadanja, pa i profesionalnog ostvarivanja. Pluralitet ovih i ovakvih pojava usuđujem se nazvati transfašizmom, makar i uslovno (uslovno samo u lingvističkom smislu).

Za to vrijeme, u zemljama poput naše, slabe i urušavaju se društvene, političke i nacionalne institucije. Osjećaj pripadnosti ideološki, politički i socijalno do te mjere je pervertiran i obesmišljen da je u onom finom i plemenitom smislu u narodu u velikoj mjeri izgubljen. Ljudi odavde ne odlaze samo zato što nemaju love ili se boje za budućnost svoje djece. Ljudi odlaze i zato što im je oduzet taj izvorni, neophodni i bezazleni osjećaj pripadanja društvu i zajednici, kakav god ona imala predznak. Nažalost, živimo u procesu polaganog raspada društvenog nukleusa. I nismo jedini.

Ljudi odlaze i sklanjaju se, po sopstvenom uvjerenju, od trinarnog lokalfašizma, ne znajući da ih, kao Andrićevog Levenfelda u „Pismu iz 1920. godine”, tamo negdje čeka upravo ono od čega su iz Bosne otišli (samo u drugom obliku i pod drugim imenom). I da ih u tom velikom svijetu još kako čekaju izazovi koji se ogledaju u mnoštvu nametljivih ideologija, umnožavanju pratećih (faš)izama, svakovrsne isključivosti i netrpeljivosti.

To će ih po odlasku još dugo pratiti, ako ne i zauvijek. I neće ih jednom, i ne iz jednog razloga, ni krive ni dužne nazvati fašistima. Na to bi, što je prije moguće, i ovdje i tamo, trebalo razviti imunitet. Prije svega intelektualni imunitet. Jer, galopirajući transfašizam nije nešto što će volšebno, poput španske influence onomad, tek tako nestati sa ovog našeg globusa.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime