SAŠA ŠMULJA: Zašto Handke?

O humoru

Nikada mi se nije dopadala nijedna vrsta narodnog veselja, pa mi se tako ne dopada ni ova koja je počela viješću da je Peter Handke dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Još manje mi se dopadaju reakcije srpske kulturkompradorske buržoazije, koja je na pomenutu vijest reagovala instant osporavanjem Handkea, uglavnom argumentima ad hominem koji se tiču svega osim književnosti.

Između onih koji pisca „znaju” ali ga nisu čitali i onih koji za njegovu književnost ič ne mare ali im to ne smeta da ga diskredituju potpuno vanknjiževnim sredstvima nalazi se širok (post)traumatski prostor ispunjen frustracijama, predrasudama, nerazumijevanjem i jednim sveopštim nemarenjemza književnost. Dvije pomenute strane, međutim, nisu jedine koje obitavaju oko ovog i ovakvog prostora.

Treća strana „zainteresovana” za iznenadni konflikt, motivisana nikada neprevaziđenim etničkim međusobicama, novopečenom nobelovcu osporava moralno pravo na veliku nagradu, na sličan način kao što je, u novije vrijeme, posthumno, osporava Andriću. Pomenuta strana smatra da je Nobelov komitet ovim činom zapravo zatvorio krug: od nagrade za estetiku genocida do nagrade za estetiku njegovog negiranja.

Sve u svemu, širok spektar vrištećih denuncijacija stigao je ovih dana sa brojnih balkanskih i svjetskih adresa na adresu Švedske akademije. One su dokaz da mnogi (pojedinci, a i zajednice) velikom piscu nisu oprostili empatiju prema jednom narodu ni nakon dvodecenijskog izopštavanja (i pisca i naroda). One su dokaz da grotlo devedesetih nije zatrpano i da u svakom trenutku može ponovo da se razjapi na brdovitom Balkanu. One su dokaz da revizija i fabrikovanje istorije mogu proći, ali srbofilija nikad.

A uprkos svemu tome Handke jeste veliki pisac. Nobelovu nagradu za književnost zasluživao je, na osnovu dotadašnjeg beletrističkog opusa, čak i u vremenu u kojem je prvi put zatražio pravdu za enklavu na Moravi. Tim činom je obznanio da nije među onim piscima koji su usvojili negativni narativ o Srbima ili perom blagoslovili njihovo bombardovanje. Tim činom Handke se proglasio nepodobnim za brojna potencijalna priznanja i prizivanja na zapadu.

Ono po čemu će se u književnoj budućnosti pamtiti nobelovska 2019. godina neće biti nekontrolisane emotivne reakcije usrećenih i uvrijeđenih niti će to biti nepodnošljiva lakoća kojom je izbor laureata i ovoga puta lakonski obrazložen gradu i svijetu.

Ova godina pamtiće se u književnosti prije svega po tome što je ovakvim izborom Nobelov komitet, svjesno ili nesvjesno, reafirmisao primat književnih i estetskih nad argumentima političke korektnosti i podobnosti. Nadajmo se da će ih uskoro i mnogi drugi komiteti, zaduženi za dodjelu književnih nagrada kod nas i u svijetu, na ovakav način reafirmisati.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime