SAŠA ŠMULJA: Zvjezdane kapi

O humoru

U sazviježđu Orao, od nas udaljenom 10 hiljada svjetlosnih godina, otkriven je oblak gasa koji sadrži etanol iliti organsko jedinjenje koje se nalazi i u našim zemaljskim alkoholnim pićima.

Oblak, kažu, ima prečnik hiljadu puta veći od prečnika našeg sunčevog sistema i sadrži količinu alkohola koja bi bila dovoljna da napuni 300 hiljada pinti piva svakog dana za svakog stanovnika Zemlje u narednih milijardu godina.

U središtu oblaka je mlada zvijezda, pa je cijela ta proizvodnja, naravno, još uvijek daleko od romulanskog ejla, vulkanskog brendija ili aldebaranskog viskija. Šato Pikar i votka Atomik će pogotovo da pričekaju, mada ko zna, možda u nekoj dalekoj galaksiji baš sada peče kazan.

Ako je svemir beskonačan, beskonačan je i broj mogućnosti. Pa ipak se mora priznati da je ovo jedno od najneobičnijih otkrića do sada. Svemir je svijetao, ali i mračan kazan, svo to nebesko zlato i črnilo, vidljiva i tamna materija, tamna energija kojoj ona „svijetla” nije ni prinijeti.

Alhemičari, stare kazandžije, neke su stvari davno vidjeli, mada njihov ideal nije bila baš rakija. Više je to bila neka druga vrsta zlata. Bilo kako bilo, primarna materija u narečenom dijelu svemira očigledno je odlučila da ide ruku pod ruku sa primarnim alkoholom.

Neke stvari je dobro znao i naš Petar Kočić, u čijoj se umjetničkoj pecari, okruženoj mrklim mrakom, peče najbolja krajiška književna rakija, boje zlata, vrijedna kao zlato, izvor imaginacije i priče njegovog junaka Simeuna Đaka. Junaka koji je pio kad je htio, a popio i ovog svemirskog oblaka jedan dio. Rakijo, majko.

Neke stvari je odlično znao i Branko Ćopić, koji se nije libio da piše o rakiji runjguzovači i o vječito praznoj Lijanovoj čuturi, ali je znao da je ona prava rakija „i sama dio neba i žežena sunca”. Njegove najbolje delije bili su „kao rakija koja opija i nosi u jedan drukčiji svijet kad čovjek za trenutak osjeti da nije više vezan za blatnu i tešku zemlju”.

Od Marka Kraljevića do Teje Kraja, mnogo toga se popilo u srpskoj književnosti. I ne samo srpskoj. Desanka Maksimović je tražila pomilovanje „za alkohole, crvene, žute i zelene, slabe i jake, iz zemalja magle, iz zemalja sunčane pene”, pa nam se čini kao da su ovim stihovima obuhvaćeni i alkoholi iz dalekog nam „oblaka” ili sa nekih drugih zvjezdanih staza.

Kažu da smo sazdani od zvjezdane prašine, a možda i jeste tako. Sada kad je otkriveno postojanje etanola u dubinama kosmosa, možemo barem simbolički dodati da smo jednim dijelom i od zvjezdanih kapi sočinjeni. Dug je put od mlade zvijezde ušuškane unutar pijanog oblaka do rakijskog kazana ušuškanog u kumovsku slamu, ali polako. Tma svjetlosnih godina će možda dostajati. Ako ništa dugo, a ono barem da „dozove u sjećanje i kuma u novoj košulji, i vesela priku čak iz trećeg sela”.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime