Nagrade su bitne nama koji pišemo, ostali za njih ne mare mnogo

0
311
Tanja Stupar Trifunović (foto: izvor.ba)

Nisu problem ideološka čitanja koliko ideološka pisanja. Legitimno je da ljudi čitaju i tumače knjige sa i iz njima bliske ideološke pozicije. Loše je ako su pritom književni kritičari i desi im se da zanemare ostale stvari osim ideološke pozicije. A često to što zanemare bude i najprostija logika teksta. I onda se ta čitanja pretvore u učitavanja. Ista stvar je i sa piscima i pisanjem.

Ovo u razgovoru za IZVOR kaže banjalučka književnica Tanja Stupar Trifunović, ovogodišnji laureat „Vitalove nagrade“ za roman „Otkako sam kupila labuda“.

Polemika koja se potegla povodom Ninove nagrade definisala je jedno pitanje: da li najvažnije književne nagrade, poput Ninove ili Vitalove, imaju vrijednost koju su imale prije 20 ili više godina?

Nekakva uslovno rečeno realna vrednosna komparacija između knjiga koje su nagrađene posljednjih i onih prije dvadeset i više godina biće poštenija i izvjesnija za 20 godina kada ćete i od aktuelnih knjiga imati odmak i posmatrati ih bez trenutnih predrasuda, očekivanja, društvenog konteksta, stereotipa o njima ili njihovim autorima.

Mi sada možemo lakše odvagnuti šta su bili propusti i pogoci Ninove, Vitalove i drugih nagrada, jer su dobre knjige preživjele vrijeme, a one slabije su zaboravljene (premda nekad ni to ne mora biti tačno).

I mi smo upamtili i kanonizovali te „dobre“ knjige i čini nam se da ih je tada bilo više. Kada bi krenuli redom čitati, vjerovatno bismo se iznenadili da i nije baš tako i da je i ranije bilo variranja u kvalitetu. Ne vjerujem u one priče da je nekada bilo sve toliko bolje, a sada baš ništa ne valja. Istina je negdje na sredini. Loše napisanih, osredenjih, onih odličnih knjiga bilo je i biće ih.

Naravno, u periodima kada je opšta društvena klima zainteresovanija za knjigu i književnost i više ulaže u njih to se reflektuje i na sam kvalitet produkcije i on raste.

Vitalova nagrada spada među najvažnije srpske književne nagrade. Da li je to dovoljno jasna činjenica s obje strane Drine, pogotovo s ove?

Ne znam. Nisam istraživala. Čini mi se da ljudi i ne mare puno za književne nagrade. Što je u redu. Bitne su nama koji se bavimo time. To je kao i sa sportom. Neko voli, neko ne voli.

Da li su ideološka čitanja pojela književna čitanja?

Kada govorimo o književnosti nečije ideološke pozicije nisu problematične dok one ne postanu primarne, a književnost sekundarna. Tada književnost pravi ustupke nečemu što ona nije.

Stvari su, naravno, složenije nego što izgledaju na prvi pogled. Književnost nikada nije postojala bez različitih ideoloških čitanja i upliva. Nema je u tom čistom stanju kao što nema ni čovjeka (pisca) koji se može sasvim u tekstu otrgnuti svemu onom što ga čini pa, i ideologijama koje su mu bliske ili strane.

Ali mora postojati ta težnja da se bude otvoren za jednu književnu, univerzalnu istinu koja nadkriljuje i obuhvata svijet premrežen mnoštvom različitih ideologija, istina, ubjeđenja, ideala, interesa i ima kapacitet da odražava i svjedoči to često sukobljeno mnoštvo koje čini život.

Vaši rukopisi su uslovno rečeno „ženski“. Možete li da zamislite da napišete roman iz pozicije muškog lika? Kako komentarišete i sve češće prebrojavanje žena u književnosti?

Mogu jer to nije zamisao nego praksa – pišem roman u muškom rodu (objavljivani su odlomci po časopisima). Sasvim mi je svejedno pisala iz ženske ili muške perspektive. Zapravo, čini mi se čak da je i lakše pisati iz muške perspektive, jer je puno više knjiga koje sam pročitala napisano upravo iz muške perspektive i koja dominira u školi, među lektirama, na policama biblioteka.

Pod uticajem toga što smo svi više čitali muške autore to muško iskustvo smo poopštili i doživljavamo ga kao univerzalno. A kada žena piše to se percipira kao ženski rukopis koji smo skloni drugačije doživjeti, umanjiti mu taj univerzalni, kao i stvaralački potencijal, a naglasiti ispovjedni i intimistički (kao da toga nema i u prozi koju pišu muškarci).

Birala sam češće žensku perspektivu u pripovijedanju, jer je ima manje i zato što se zanemaruje ta univerzalnost ženskog glasa. Puno puta sam čula rečenicu: Ne čitam žene, ne sviđa mi se kako pišu. Kako znaš kako pišu ako ih ne čitaš?

Puno je predrasuda prema ženama u književnosti. Nekada i ti pokušaji ispravljanja nepravde i akcentiranja i isticanja prisustva žena u umjetnosti poput te oznake žensko pisanje/pismo mogu biti nesretno i nespretno shvaćene i dovesti do dodatnog getoiziranja.

Statistike i prebrojavanja ne zvuče dobro i nisam oduševljena njima, ali ako su put do pomaka i promjene, bolje je i prebrojavati nego ignorisati i imati potpuno monolitnu i jednoličnu književnu scenu što smo imali priliku vidjeti na ovdašnjim književnim festivalima i u književnosti ranijih godina.

Nekako se književnoj, muškoj većini desi da zaboravi, previdi, ne čuje, a i ono što ne želi da prihvati – da često i ne razumije druge i drugačije glasove i poetike osim svog horskog pjevanja (koje nekad može da grupno naginje ka jednoj ili drugoj političkoj opciji, ali nema suštinski odmak od opšteg obrasca). Zato bi bilo dobro da čitamo i čujemo različite glasove. Biće manje dosadno, za početak.

Koliko je (po)ratno i izbjegličko iskustvo imalo uticaja u formiranju pjesničkog u Vama?

Sigurno je da je imalo uticaja. Gubitak doma. Bezavičajnost i potraga za izgubljenim zavičajem su se preklopili u književnom, a i u stvarnom životu. Pisac kao biće je onaj koji traga za odgovorima, univerzalnim u čovjeku i u priči, za mjestom.

Gubitak mjesta dodatno pojača osjećaj nepripadnosti što za čovjeka nije prijatno, ali za književnost i bavljenje njome je, čini mi se, čak i neophodno. Tek izmješteni iz te zavičajne (ili bilo koje druge tačke pripadanja) možete je sagledati. Odmak je nelagoda i prednost onih koji biraju sagledavati stvarnost iz stvaralačke perspektive.

Svojevremeno ste napustili Udruženje književnika Srpske. Povod za istupanje bila je tadašnja Godišnja nagrada UKS. Kako danas gledate na ta dešavanja?

Nije povod bila nagrada. Ona je, da se izrazimo jezikom čuvene i česte fraze, kap koja je prelila čašu. Praksa dodjeljivanja nagrada je bila i ostala sporna. I dalje mislim da su pojedini članovi, dodjeljujući nagrade jedni drugima bez stvarne književne vrijednosti i pokrića, načinili groznu i trajnu štetu ovdašnjoj skromnoj, ali ipak postojećoj književnoj sceni.

Pored pomenute cirkusijade sa nagaradama koje su tako obesmislili i uništili svaku mogućnost da postanu relevantne, tu je i višegodišnje (ne)funkcionisanje društva, nesposobnost da se u preko dvadeset godina postojanja izbori za nekoliko elementarnih stvari poput statusa slobodnog umjetnika (koji i dalje jedino kod nas ne postoji), godišnje stipendije za knjige, definisanje autorskih honorara i ugovora i ostalih praktičnih stvari koje bi trebale malo olakšati život ljudima koji se ipak odluče baviti književnošću. Čini se kao da se književnici godinama sami zalažu protiv poboljšanja statusa književnika u zajednici.

Danas gledam na svoje istupanje iz Udruženja kao na dobru odluku. Tada sam očekivala da mogu doprinijeti nekim promjenama, bespotrebno trošila energiju i nervirala sam se oko toga. Sada znam da stvari koje ne možete promijeniti trebate napustiti. Nemam nikakav lični resantiman prema tom Udruženju ni njegovim članovima. Naprotiv, voljela bih da književnici i književnice imaju adekvatno udruženje, više prostora i bolju opštu klimu za stvaralaštvo u društvu u kojem živimo.

Među najnagrađivanijim ste autorima u RS. Kako biste se osjećali ukoliko za narednu knjigu ne biste dobili nijednu nagradu?

Dobro.

razgovarao: Goran Dakić / izvor.ba

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime