ZORAN ARSOVIĆ: Sve je dozvoljeno kad nema istine

Zoran Arsović (foto: izvor.ba)

Biti kulturan danas znači: završiti sa oplakivanjem realnosti – i dušom i tijelom preći na stranu spektakularnoga. Ući u postmoderni (de)koncetracioni logor u kojem je zabava kosmička liturgija. Do neba uzdizati digitalnu demokratiju – taj savršen sistem u kojem „nula nulu proizvodi u jedinicu“. I eto ga raj – svakom je tu dopuštenu da daje sve od sebe…. za ništa.

Ovo u razgovoru za IZVOR kaže filozof i profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci Zoran Arsović koji je nedavno objavio knjigu „Poetika otetog svijeta“, svojevrsni filozofski traktat o đavolu.

U knjizi „Poetika otetog svijeta“ pišete da je jedno od lica savremenog zla banalnost. Da li je banalnost naša današnja mjera?

Tačno je da se zlo pokazuje kao banalnost, ali banalno nije. Čak ni banalnost nije banalna u uobičajenom značenju te riječi, već se pokazuje kao projekt neodvojiv od ukupnog duha modernosti kojim se u prvi plan izbacuje ljudski razum i njegova vladavina nad svekolikom zbiljom.

Da bi mogao da vlada i svemu potura svoje mjere razum je prinuđen da banalizuje. Tačnije, on pokazuje sklonost da sve ono što se uopšte može opaziti odvoji od korijena i posmatra kao samodovoljno. U filozofiji to se naziva prigušivanje fenomena.

Prigušivanje nije slučajno, nehotično, već strateško – to je precizan i efikasan način da se, s jedne strane, istina poništi, a s druge, da sāmo poništenje važi kao ono istinito. Na taj način fenomen se hapsi i zaključava u privid. Krajnji rezultat uvijek je isti: ono što nije odnosi prevagu nad onim što jeste. Laž trijumfuje nad istinom.

Pišete o ravnodušnosti prema istini. Kako je prepoznajete? Gdje je uočavate?

Gdje god da se osvrnemo srešćemo ravnodušnost koja ni za čim ne vapi. Jedno bez-žedno stanje duha koje ni od čega ništa ne očekuje. Savremena filozofija, savremena nauka, to nisu više težnje ka istini, već isključivo ka mogućnosti konsenzusa koji bi se mogao posmatrati kao istina. U stvari hoće se reći da istine i nema.

Doduše postoje čvrsti modeli istine, ali oni nisu drugo do oruđe moći, neki malj kojim se vazda tuče po glavi čovječanstva. Pošto istine nema jedino što ostaje jeste rastvarati njene stabilne strukture što se zaista majstorski čini, pri čemu se uvijek (opet majstorski) odbija iznijeti šta se tačno pod stabilnošću istine misli.

Oni koji je brzopleto, i uvijek sračunato, vežu isključivo za produkciju moći, za ideologije, već su zaobišli ne samo filozofiju, kao traganje za istinom, već i suštinu filozofske istine, barem kod grčkih mislilaca. Stabilnost istine, a to je obaveza znati, dolazi isključivo iz iskustva razumijevanja – iz „živog susreta“ sa „živom istinom“. To je događaj istine ili kako kaže Janaras logosni događaj života, ne jedno dato šta već djelatno kako.

Dakle, opšta istina, kao stabilna, nije objektivna datost kojoj su svi dužni da se bezuslovno povinuju, već uvijek dinamički djelujući Logos koji ostvaruje život i poziva na učestvovanje. Istina se zbiva. Konačne egzistencija saziva na razgovor. U ovo vrijeme, u razna vremena, u sva vremena. I vremena zbira, poziva na zbor.

Istina je saborna! U dobroti silazi među nas. Dolazi uzeti nas. Jer, nećemo mi nju uzimati! Plod koji sami beremo uvijek je po mjeri naših ručica, dok je plod koji božansko daruje prema mjeri njegove neizmjernosti.

Polu je srce svega – navodite u knjizi. Kako smo došli do toga da sve prepolovimo, odnosno da istina postane poluistina, nauka polunauka, filozofija polufilozofija?

Kad nema istine, sve je dozvoljeno. Kobna je to posljedica modernosti koja vrhuni u ova postmoderna vremena. Jer šta znači biti moderan ako ne zanimati se za nov početak. Ovo zanimanje mora ići do opsjedanja. Onda, groznica novog počinjanja, vrućica koja ima svakog da trese ako hoće biti u skladu sa vremenom. Ima tu i nečeg histeričnoga: težiti da se bude sasvim svoj, da se počne od sebe!

To nije drugo nego svim silama, i bez obzira na sve, udariti na činjenicu stvorenosti. Po svaku cijenu nadigrati muku i skandal istinskog početka: nešto me počinje prije mene, nešto čime ja ne vladam. Ali evo razuma da otrkije slobodu otpočinjanja ovaj put u samome sebi: to što sam započet učiniću podnošljivim jedino ako naučim da sam započinjem. Zvaće se to buđenje, tačnije pobuđivanje razuma na novo rođenje.

Odjednom: ja nisam više onaj koji je uvijek već dat, nego početnik koji sam može da otpočne. Dakle, nisam ono kako jeste već kako namjestim da bude – nisam što jesam već neki aranžman sa sobom; ne više stvorenje, već subjekt – sam sebi i otac i tvorac. Slobodni pojedinac, ne sin Boga, već kreatura ponora. Nikako ja u ponući, već neko polu ja, strašno zatvoreno, okovano. U toj nas matrici đavo inficra sobom.

Potom se sve u svijetu uniformizuje isključivo po ovoj sili, sili vlastite gradnje, koja se u krajnjem pokazuje kao sila ništenja, prepolovljavanja, falsifikovanja. Zaista, ubi nas nešto kičasto! Davi nas klovn koji glumata da je Bog. Luda – ili neka vrsta ničega, koja jedino u priznavanju svoje lažnosti otrkiva stanovit identitet.

Kako prepoznati laž?

Da bi je prepoznali najprije valja vidjeti šta ona jeste. Što reče Dostojevski, laž nikad nije tek laž, puka laž, već uvijek neki projekt, zbiljski i sa zbiljom. Moderni čovjek, koji se dugo prsio svojom sposobnošću za istinu, danas virtuozno demonstrira da uopšte nije shvatao, a kamoli razumijevao bilo šta od svog položaja.

Sa istinama koje mu ne donose korist više i ne umije da „stoji“. A to je uvijek bila savršena prilika za laž da se uvuče i napokon zacari. Što znači: ne samo da se ponudi kao životna tema, već i osnov preživljavanja. Laž kao uslov bez kojeg se ne može!

Ako je laž tako potrebna za život, ništa manje nije potrebno i to da ljudi misle da ta laž i nije laž, nego istina. Onda, valja laž obući u istinu i staviti je na njeno mjesto. Uspostavlja se „carstvo laži“. Ili poredak jedne moći kao diferenciranog skupa moći koji organizuje sve i upravlja svime. U nečemu i kroz nešto ostvaruje se čista djelatnost vladanja bez oslona u jeste (u onom kako zapravo jeste).

Malo je onda reći, a pritom i sasvim naivno, mi živimo u laži! Mnogo bliže istini jeste: učinak smo laži. Laž nas izvodi (u oblik), za ruku vodi, naređuje. Laž kao otac! Nije li onda razborito pitati: ima li otac oca? Iza Laži stoji li Lažov! Ovo naše bezakonje, bez-rednost, nije li u stvari ne tek jedno od bezakonja, već bezakonje koje u sebi nosi samo načelo nezakonitosti, ono zbog čega se sva druga bezakonja tako nazivaju?

Da li je naš slučaj stvar greške, one psihološke, ili neke mnogo temeljnije? Da li na naše oči „tajna bezakonja“ postaje javna! Može li se o tome položiti račun u jednoj filozofiji? Smije li? Ovakva kakvom je postala filozofija bi se smjesta raspukla!

Kako komentarišete sve češće pominjanje pojma „fašizam“ u svakodnevnoj komunikaciji?

Polovinom prošlog stoljeća uobičajilo se koristiti taj termin kako bi se njime označilo svjetsko zlo. No, tada je postojao neki konsezus oko toga šta ono predstavlja što danas nikako nije slučaj, pa se riječ koristi da bi označila vrlo različite, međusobno suprotstavljene stvarnosti.

S druge strane, odlika sekularnih vremena je tzv. neutralno baratanje terminima, koje se pokazuje sasvim neodgovornim i neobaveznim. Za K. Šmita upravo je to đavo sekularizacije. Ne samo na medijima, već i u naukama, barata se pojmovima čiji je temelj potpuno zaboravljen. Na kraju se dođe do toga da u javnom prostoru znači i može da znači samo ono što je trivijalno, što takvo nije uopšte i ne znači. Kao da se sam jezik oprašta sa značenjima.

Riječi su još uvijek među sobom, ali nas više nema s riječima. Umjesto da čovjek služi jeziku, jezik čovjeku služi. A kad je tako mahnito se proizvodi. Danas se govori više nego ikad. Govore ljudi, govore mediji, neprekidno se govori, bez obzira na to ima li slušalaca i ima li se šta za reći. Troše se riječi, banče. A kad one poteku posvuda ne vode nikuda. Jezik je u praznom hodu. U većini usta riječ više ne može ni lagati. Pala je niže od laži. U čistu beznačajnost.

Šta je najveći problem visokog obrazovanja i Univerziteta?

Možda više problema i nema, jer to su danas još samo prazne riječi, flagellum aëris – „bič vazduha“. Nema ni obrazovanja, ni Univerziteta. Ti pojmovi samo su, što veli Niče, sredstva utjehe jednom svijetu koji se ponaša posve ropski, a strašljivo se kloni riječi rob. Naprosto, obožavamo da našu odvratnu stvarnost kitimo lijepim imenima.

Obrazovanje je produženo školovanje. Profesori su odavno prinuđeni da postanu treneri, motivatori, a u međuvremenu masa trenera i motivatora preko noći postali su profesori; nastava je kurs od života udaljenog sticanja znanja i vještina, a u ime neke nazovi praktičnosti ili tržišnosti. S onu stranu obrazovanja, pojedinac se formira u emocionalnim, praktičnim, političkim i medijskim dresurama. Univerziteti umjesto štabova autonomije i slobodne kritičke misli postaju ispostave vladajućeg poretka.

Tu su još samo da omoguće nesmetanu prohodnost procesa opšte nivelacije. Uvježbavaju igrarije uloga u kojima inteligentna ali demotivisana omladina uči dostići standard prosvijećene besmislenosti i bezmisaonosti. Nakon ovih reformi postaće svima jasna samo jedna stvar: ne mora se nešto naučiti da bi se bolje stajalo, već se mora bolje stajati da bi se nešto uopšte moglo naučiti.

Pišete da je Hitler daleko od toga da bude posljednja inicijativa Zapada. Ko su njegovi nasljednici?

Hitler nije neka samonikla tvorevina na tijelu Evrope, već izraz najintimnije tendencije duha Zapada. Njenu jezgru, čini se, dobro pogađa Levinas: čovjek se svodi na biološko i time sasvim prikiva za tijelo – Ja sam svoje tijelo. Okovan tijelom uviđam da mi je uskraćena svaka moć da izmaknem sebi, da probijem svoje skučeno i malo vrijeme.

Potreba za izbavljenjem i spasenjem sasvim se gasi, jer tijelo se odsijeca od svake dimenzije premašivanja i okreće isključivo sebi samom, sve sa ciljem da se i ja odreknem svoje ekstatičke prirode i svedem na stanje zatvorenosti. U identitetu Ja i tijela jedina je istina. Ali, njome se sprovodi najradikalnije i najneopozivije okivanje – činjenica da je Ja ono samo. Čovječno je svedeno na biološko. Otud današnja začaranost životinjom iz ponora.

Aušvic se desio … Ali i ne prestaje da se dešava. Nacizam je, kako kaže Espozito, naše najsvojstvenije pitanje, čudovište koje nas proganja ne samo s leđa, već i iz naše budućnosti (Espozito). U paktiranju ljudskog i biološkog, od kojeg se nikako ne odustaje, na djelu je uvijek bila samo jedna zadaća: srušiti ne samo svaku civilizacijsku vrijednost već poništiti vrijednost cijele jedne, u suštini duhovne, civilizacije.

Kako filozof može da tumači politiku u RS i BiH?

Nikako izvan konteksta onoga što se zbiva i što je na snazi. Politika je odavno pomjerena iz svoje suštine. Ne postoji više, kako kaže Agamben, upravljanje putem zakona, na djelu je menadžment sile. Političke elite nisu nacionalne nego elite ko zna čega, ko zna kojeg đavola. No, ima jedna jedna stvar u polizičkim stvarima važi poput aksioma, a iznosi je još Platon. On će reći: državom zovemo ono što čovjeku mora da pruži bezbjednost, pravednost, tj. mogućnost da svaki čovjek bude pravedno tretiran, i prosperitet, jer čovjek je nasavršeno biće pa država mora da stvori ambijent za njegovo dodatno usavršavanje.

Ako država to ne čini ona nije država već, reći će Platon, banda razbojnika. Treba li ovome još nešto dodavati?

Sve su prilike svanuo je dan koji je odavno predskazivan: stvoriće se države u kojima će ološ kao zastave isturati kroz prozore.

razgovarao: Goran Dakić / izvor.ba

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime