ZORAN KOJČIĆ: A i šta ćeš ovdje?

Hrvatska čeka novu staru Vladu, novu staru politiku, novi stari način vladanja i to ovog puta skoro s vučićevskom većinom te novom starom (ne)spremnošću za suočavanje s najvažnijim problemima današnjice.

U predizbornoj je kampanji izrečena gomila gluposti i nebitnih predmeta rasprava, skrećući time jako vješto pažnju sa svih nedostataka naših vođa te njihove nesposobnosti da zapravo vode jednu (malu) državu u smjeru u kojemu ide cijeli svijet.

Poznato je to još iz povijesti, posebno nama koji predajemo u školama tu povijest ili u mom slučaju povijest književnosti, kad vidite da je jedno razdoblje književnosti ili umjetnosti počelo recimo u 15. stoljeću, a nekom igrom slučaja u Hrvatskoj je započelo sto ili pedeset godina kasnije.

Iz perspektive cjelokupne povijesti, tih pedeset ili sto godina nije puno, dakako, posebno uzimajući u obzir prilike u politici, ali iz perspektive nas koji trenutno proživljavamo ove naše male, jadne živote na malom, brdovitom Balkanu, nekad jednostavno čovjeka zaboli tih pedeset godina koliko kaskaju naše željeznice za ostalima, naš odnos prema okolišu za ostalima, naše industrije i tehnologije za ostalima, naš odnos prema sebi za svima ostalima, ili barem za većinom njih.

Nisam čuo u predizbornim kampanjama da će se netko baviti popravljanjem željeznice u Hrvatskoj kako bi ljudi od Osijeka do Zagreba putovali za trideset ili pedeset minuta, kako jednaku udaljenost prelaze u Francuskoj ili Japanu. Željeznica od Osijeka do Zagreba i dalje putuje dobrih pet sati. Pet sati! Pet dugih, dugih sati! Da ne ulazim u to koliko kasnimo za pametnim industrijama, informatikom ili u sektoru umjetne inteligencije.

Da, istina, imamo mi naše genijalce koji osvajaju medalje na međunarodnim natjecanjima, buduće Tesle i šta ti ja znam, ali njih se nikad ništa ne pita, oni uvijek bježe od kuće, primame ih stranci dobrim ponudama i nikad se ne vraćaju. Što bi se i vraćali? Kod nas u Slavoniji u zadnje se vrijeme nekako ustalila izreka – a i šta ćeš ovdje?, koja se govori svim našim sugrađanima koji su otišli van i uvijek ih automatski sudi kao pametnije, samo zato što su se spakirali i otišli.

Ni riječ od vlasti, ni riječ od opozicije o dugoročnim planovima, o strategijama, o tome hoće li nam, kako bi nam, kada će nam biti bolje, što je to što konkretno vlast može napraviti da se stanje popravi i da napokon sve više ljudi ima neku perspektivu. Puna su nam usta novaca iz Unije, prazna su nam mjesta stručnjaka koji te pare znaju povući, stojimo u nekoj mrtvoj točki u kojoj nam je ni tamo ni ‘vamo – dobro nam je, mogli smo proći i gore.

Čekamo novu Vladu koja nema plan – ni za te kratke četiri godine, da ne govorim kako je sad nama koji bismo nešto od svog života planirali za deset ili dvadeset godina. Pitam se, ima li nas još ovdje? Ima li takvih ljudi, kao recimo Nijemaca ili Skandinavaca, koji prilično precizno znaju što će postići i raditi u svojim dvadesetima, u svojim tridesetima i u svojim pedesetima?

Sumnjam da kod nas itko tako razmišlja, osim da u svojim dvadesetima odseli van i tamo nađe – ne znam ni ja što, sreću, posao, pare; valjda se i sreća krije u tim parama!? Ne znam, nit’ su nas tome učili u školama, nit’ nam ti gastarbajteri iskreno kažu jesu li sretni, niti mi koji smo ostali više možemo pričati o sreći i o tome što znači živjeti nekim dobrim životom.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime