ZORAN KOJČIĆ: Di si bio, šta si radio?

Počeo mi godišnji, sad napokon mogu početi raditi.

Da, da, znam, nama prosvjetarima svi zavide na godišnjem – kako ono kažu – na naša tri mjeseca godišnjeg. Tri mjeseca, malo sutra, ne znam kako od 22. 7. do 18. 8. uguraju ta tri mjeseca!? Ali! Imate i oko Nove godine još mjesec dana! Imamo vraga! Ako ubodemo tjedan dana, budemo sretni.

Zato i kažem, kad mi počne godišnji, mogu početi raditi. Ima tu svašta. Pišemo neku knjigu kolega i ja pišem i jedan članak i drugi članak i jednu recenziju knjige i ajde barem sam dva članka već recenzirao pa skinuo s popisa pa moram i jedan projekt napisati to se nekako podmuklo uvuklo u raspored potpuno neplanski onda tu su još i neke radio emisije koje treba osmisliti pa je tu i onaj doktorat koji godinu dana nisam taknuo a koji bi isto bio red pretvoriti u knjigu a tu su i polako pripreme za konferenciju za jesen pa i još neka suradnja s izdavačkom kućom koja treba nastavu za druge profesore pa mi se tu još ubaci i onaj Dakić s nekim radovima za časopis koje treba napisati a neki Amerikanac koji mi treba objaviti jedan popularni članak mi se već neko vrijeme ne javlja i eto ti se sad već nagomilalo tih pišljivih mjesec dana dok opet ne krene škola i ako se stigneš okrenuti oko sebe tih mjesec dana godišnjeg umora će proći dok si rek’o keks i di si bio šta si radio jesi išao na more jesam vraga imam boju s Dunava i od košenja trave a nisam istina kosio travu još ni jednom ove godine i imam grbava leđa od pisanja i potrošen godišnji dok ne krenu septembarske kiše i tugaljiva jesen i onda u međuvremenu se nabije još koja konferencija ili još koji članak ili još koja obaveza s nekim ludim rokovima da ne spominjem sve one usputne ideje o kojima sam pričao s ljudima i o kojima smo razglabali po riječ dvije da ćemo tu i tu ideju realizirati tad i tad a k tome još i one moje ideje koje imam sam za sebe da ću napisati takvu i takvu knjigu kad bih imao i nekog pisara da samo ide oko mene po vasceli dan i piskara sve što mi padne na pamet di bi mi bio kraj.

Umorim se dok pročitam sve ovo što sam napisao, a kako se tek veselim svemu što sam si zacrtao za ovo ljeto, najkraći godišnji ikada. Nekada sam bio slobodan i otputovati pa bih tako i ove godine, dig’o bih sve čet’ri u zrak i ostavio sve te papirušine za jesen, otišao bih u neko selo ili manji grad, obišao pokoje nepoznato mjesto, ne možeš sad više ni to kako hoćeš, te je korona, te miriše na krizu, te treba nešto i štediti, te treba ovo, te treba ono.

Al’ znaš dobro je bogu hvala ne žalim se ide nekako gura se.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime