ZORAN KOJČIĆ: Moj izbor je da nemam nacionalnost!

Ja nisam Atenjanin ni Grk, nego građanin svijeta, uzviknuo je prije 2.500 godina isti onaj filozof Sokrat kojega su njegovi sunarodnjaci osudili na smrt.

Ja ne želim biti građanka svijeta, nego Hrvatica, ponosno je opet vikala Ruža Tomašić jednom prilikom u nekim novinama. Ne znam za ostale, ali ja bih se u ovom slučaju radije priklonio Sokratu, ne zato što je uzor nama filozofima, nego zato što univerzalne vrijednosti njegovih riječi – te da smo svi ljudi i da smo jednaki na ovome svijetu bez obzira na to odakle smo – žive tisućljećima duže nego riječi uskogrudnih činovnika koje povijest sigurno neće pamtiti zbog njihove kratkovidnosti. Pored te kratkovidnosti, generacije zatrovane ratnom mitologijom na ovim prostorima imaju problema i sa sluhom i zdravim razumom te se u vlastitoj nezrelosti već dva desetljeća koprcaju u političkom pubertetu.

Govorili su mi da nikada ne okrećem leđa svojoj tradiciji i da trebam pamtiti pretke. Ja nisam moji preci. Ja sam bačen u život i od njega bih sam trebao nešto napraviti, napraviti nešto smisleno, ispunjavajuće, konkretno. Zaboravite kojim jezikom pišem i što su po nacionalnosti bili moji preci. Nacionalnost nije nasljedna, ona je potpuno izmišljena kategorija koja se ne zasniva ni na čemu osim na osobnom izboru. Moj izbor je da nemam nacionalnost!

Ja sam čovjek i u mojim djelima se ogleda moja ljudskost te ostale kvalitete koje posjedujem i kroz koje rastem, isto tako i moje greške i propusti. Nacionalnost ne postoji nigdje u prirodi osim u ljudskim glavama pa je po tome bliska drugim apstraktnim pojmovima o kojima ljudi misle, poput ljubavi, istine, slobode. Ljudi, budući da su već takva bića, gotovo podjednako vode ratove i ginu zbog tih apstraktnih ideja pa se tako svađaju i oko nacionalnosti, mrze jedni druge i na kraju se ubijaju zbog nje. Bar neko vrijeme.

Potom zaborave na tu svađu ili netrpeljivost te se slažu kao da ništa nije bilo. Kroz povijest se ipak pokazalo da ljudi žele ići dalje. To se zove napredak ljudske civilizacije, konstantna potreba da se popravimo, da rastemo, da razvijemo i naše umove i sve što nas okružuje. Ovdje gdje se sada nalazimo nismo došli zahvaljujući poštivanju tradicije, nego zahvaljujući razbijanju tradicije. Uređaj s kojega čitate ovaj tekst nije proizvod tradicije, nego proizvod napretka.

Nama nedostaje sposobnost promišljanja. Narodi smo koji imaju jako kratko pamćenje i kojima je lijeno misliti, a kojima je lijeno i raditi, bar za svoj boljitak. Narodi koji su okrenuti ka budućnosti svoju sudbinu ne ostavljaju drugima  nego svoje živote planiraju i po sto godina unaprijed. Narodi koji žive u prošlosti sljedećih sto godina možda neće ni dočekati. Dozvolili su političarima da ih podijele, osiromaše i nagovore da ubijaju jedni druge, da bi onda ti isti političari optužili narod da čini zločine. Konstantno dozvoljavamo političarima da se bave besmislenim temama iz prošlosti, umjesto da ih prisilimo da se bave onime što nas tek čeka.

Jednako se i debeli i lijepi i mršavi i prljavi i škrti i neuredni ljudi plaše, raduju, jednako osjećaju, jednakom se nadaju. Nas različitima čine neke navike koje imamo u životu, ali i Mađar i Eskim, Nigerijac i Šveđanin vjeruju u iste nonsense: vjerujemo u to da nas netko voli ili da nam je do nekoga stalo, da nekome nešto značimo ili da će s nama biti nešto nakon što umremo – pa umirali mi za Alaha ili Peruna, za zastavu ili vrhovnog vođu, poanta je u tome što smo većinom jednaki i isti, ma koliko mi željeli vjerovati u još jedan od naših nonsensa, baš taj da je upravo naša nacija odabrana i nadarena.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime